Korupcija: U BiH se ne isplati biti „zviždač“

Uzbunjivači ili zviždači (eng. Whistleblowers) su osobe koje ukazuju na potencijalno nezakonite i koruptivne radnje. Naziv je novina u nas ali suština je poznata desetinama godina. U pitanju su individue koje pokušavaju da se bore protiv nelegalnih radnji, na način da dojavljuju nadležnim organima informacije i podatke koji se mogu iskoristiti kako bi se razotkrile malverzacije.
I dok u teoriji postoji čitav niz radova na ovu temu, gdje se, procjenjuje značaj uzbunjivača na sveopšti ekonomsko-pravno-politički poredak, proučavaju pojedinačni slučajevi i analizira njihova aktivnost, u domaćoj teoriji i praksi ova problematika je u svom začetku.

Zviždači mogu da budu interni, i eksterni. Interni zviždači su oni koji se nalaze unutar neke organizacije, institucije, privrednog društva, na način da su, najčešće, stalni uposlenici. Oni primjećuju nezakonite i/ili koruptivne radnje, i ukazuju na njih, najčešće prvo interno (dojavom svom pretpostavljenom unutar predmetne organizacije), a onda i eksterno (dojavom nadležnim – istražnim i sudskim organima). Eksterni zviždači su uzbunjivači koji se ne nalaze, nužno, u ugovornom, radnom ili pravnom odnosu trećeg tipa, u vezi sa organizacijom/institucijom/privrednim društvom u kome primjećuju nelegalne i koruptivne radnje. Njihov motiv za uzbunjivanje, mogu biti, moralne i etičke vrijednosti i borba za iste, te promocija svoje ličnosti.

Pretpostavke za uspješnost u uzbunjivanju jesu postojanje zakonske zaštite uzbunjivača, te pravni sistem koji uspješno funkcioniše. Budući da se postojanje i aktivnost uzbunjivača, u razvijenim društvima percipira kao izuzetno bitan segment koji djeluje kao korektiv društva, a imajući u vidu mnoge opasnosti po same ličnosti uzbunjivača, njihov status, djelovanje i aktivnosti su predmet zakonskog regulisanja, još od 19. vijeka. Prvi zakon o zaštiti uzbunjivača je tako donesen u SAD, još tokom građanskog rata, a otada je generalno prisutan u zapadnim demokratijama. Druga pretpostavka je postojanje funkcionalnog pravnog sistema (naročito po pitanjima zaštite svjedoka te efikasnosti u vršenju sudskih procesa).

Nelegalne aktivnosti i korupcija su najčešće u sljedećim oblastima:

– zdravstvo,
– školstvo,
– rad javnih i privatnih privrednih društava,
– državna služba,
– pravosuđe,
– finansiranje političkih stranaka,
– javne nabavke,
– carinski organi,
– poreski organi.

Prema tome, najveći broj slučajeva uzbunjivanja (bilo internih, bilo eksternih), se javlja u ovim oblastima.
Bitno je napomenuti da se korupcija i nezakonite radnje mogu kvantifikovati, odnosno izmjeriti. Ove radnje mogu uticati na:

– smanjenje BDP,
– nivo investicija,
– stopu zaposlenosti,
– stopu javne potrošnje,
– vrijeme potrebno da se obavi neka bitna pravna radnja (registrovanje preduzeća, dobijanje građevinske dozvole,  npr.).

Pored čisto ekonomskih parametara, postoje i međunarodne studije i ekonomsko-socijalni pokazatelji koji pokazuju generalno stanje u ekonomiji, koji se tiču između ostalog i korupcije. To su:

– International Country Risk Guide,
– Transparency International Corruption Index,
– IFC/World bank Doing business,
– WEF Global competitiveness index.

Rizici po zviždače
Zviždači mogu biti izloženi pritiscima na radnom mjestu, koji se kreću od mobinga, potcijenjenog položaja (u vidu neadekvatnih novčanih primanja i urađenog obima posla u poređenju sa ekvivalentnim radnicima) te prijetnje otkazom sa radnog mjesta. Postoje i veći rizici po uzbunjivače, a oni se tiču direktnih ili indirektnih prijetnji koje su usmjerene na ugrožavanje života uzbunjivača i njemu bliskih osoba.

Zloupotreba uzbunjivanja
Uzbunjivanje se može iskoristiti i za nelegitimne radnje. Tako, nemoralni i lažni uzbunjivač može da, navodnim uzbunjivanjem (koje je redovno neargumentovano) načini štetu trećem licu ili instituciji/organizaciji/privrednom društvu na način da ukazuje na izmišljene ili netačne aktivnosti. U tom smislu, zakonodavstvo mora da preduprijedi i ovakve slučajeve (obično karakterisane kao krivična djela, u našem zakonodavstvu definisana članom 364. Krivičnog zakona RS).

Zakonska regulativa u BiH
BiH je potpisivač Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije, te Građanske konvencije o korupciji Savjeta Evrope. U BiH ne postoji zakon koji bi se implicitno bavio pitanjima zaštite uzbunjivača, već tu materiju (na sporedan i nedovoljan način) definiše veći broj zakonskih akata. Tako, Zakon o privrednim društvima RS u članu 38. definiše poslovnu tajnu, te u stavu 2. navedenog člana ostavlja mogućnost da se informacija objavi ako ima za cilj zaštitu javnog interesa, uključujući i informaciju o potencijalnim koruptivnim radnjama. Sličnu mogućnost predviđa i čl. 173. stav 2. Krivičnog zakona RS, koji takođe priznaje supremaciju opšteg interesa nad poslovnom tajnom, odnosno čl. 355. stav 5, kada je u pitanju službena tajna. Međutim, Zakon o radu RS se uopšte ne bavi pitanjima uzbunjivanja, niti zaštite uzbunjivača, već, naprotiv, u čl. 98. stav 2. tačka 4. definiše da otkrivanje poslovne ili službene tajne predstavlja težu povredu radnih obaveza, prema kojoj poslodavac može jednostrano da otkaže radni odnos.
Zakonom o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije je predviđeno, između ostalog, formiranje Agencije za borbu protiv korupcije. Agencija je formirana, imenovan je direktor i njegovi zamjenici, ali još nije operativna (do 30.6.2011. godine, navedena Agencija je utrošila 61.000 KM, a da nije zaposlen nijedan radnik, te da su radnici angažovani po ugovoru, plaćani, bez ijednog konkretnog rezultata). BiH je bila obavezna da formira Agenciju za borbu protiv korupcije, budući da je to obaveza preuzeta iz evropskog partnerstva i Mape puta za liberalizaciju viznog režima. Pomenuti Zakon o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciji borbe protiv korupcije u članu 7. stav d. propisuje ‘zaštitu prijavljivača korupcije’.
Druga zakonska akta koja se, u nekom vidu, bave ovom problematikom su: Zakon o slobodi pristupu informacijama RS/BiH, Izborni zakon BiH, Zakon o sukobu interesa (u organima vlasti) RS/BiH, Zakon o finansiranju političkih partija, Zakon o sprečavanju pranja novca, Zakon o državnoj službi BiH, Zakon o državnim službenicima RS, Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, Zakon o reviziji u javnom sektoru RS, Zakon o reviziji institucija BiH.

Poznati zviždači
Svakako najpoznatiji, na našim prostorima, je primjer Milana Vukelića, dugogodišnjeg radnika Zavoda za izgradnju Banja Luka. Milan Vukelić je godinama ukazivao na koruptivne radnje kako u instituciji u kojoj je radio, tako i o milionskim pronevjerama u budžetu Grada Banja Luka. Institucije Republike Srpske (MUP i pravosuđe) mu nisu pružile adekvatnu zaštitu. Ubijen je, na naročito svirep način, 6.11.2007. godine, eksplozivnom napravom. Ubice su i danas na slobodi.
U regionu, naročito su poznati slučajevi Gorana Miloševića (Putevi Srbije), dr. Bojana Bokorov (Institut onkologije Vojvodine), dr. Borko Josifovski (Gradski zavod za hitnu pomoć Beograd), Ankica Lepej (Zagrebačka banka), Vesna Balenović (INA), Ivo Pukanić (Nacional).

Bez države sve uzalud

Protiv korupcije se bori država. Nikakvo uzbunjivanje neće biti uspješno, ukoliko država, odnosno, zakonodavna, izvršna i sudska vlast nemaju odlučnu namjeru da se obračunaju sa korupcijom i njenim izvršiocima. Ukoliko država ne želi da se bori protiv korupcije, neće u tome pomoći nikakva druga aktivnost – ni nevladin sektor, ni udruženja građana, niti međunarodna zajednica. To je zato što – korupcija ne postoji bez institucija države. Zašto bi se onda, državni funkcioneri, koji, između ostalog, čine institucije države, borili sami protiv sebe? Zašto bi sprovodili bilo kakve reforme? Jedan od odgovora može biti, da bi ostali na vlasti. Međutim, ako ta borba protiv korupcije može da ugrozi i njih same, onda će oni nastojati da održe status kvo – što duže. Međutim, ako birači smatraju da korupcija ugrožava njihovo blagostanje, onda će glasati za onu opciju kojoj će borba protiv korupcije biti prioritet. Sama percepcija birača o pitanju korupcije, međutim, pod direktnim je uticajem medija. Ukoliko su mediji pod kontrolom onih koji vrše koruptivne radnje, onda će informacije o korupciji biti vrlo ograničene. Jedan od najvažnijih faktora u poticanju borbe protiv korupcije, jeste pritisak javnosti na državne organe. Uzbunjivači, kao pojedinačni slučajevi, time služe kao svjetli primjer, i ohrabruju ostale da ili uzmu aktivnu ulogu u vidu uzbunjivanja, ili pasivniju, u vidu pritiska na državne institucije (u pogledu informisanja, objelodanjivanja i postupanja protiv koruptivnih činioca).

Autor: Siniša Božić, ekonomista