Prema nedavno objavljenom izvještaju Međunarodne organizacije rada (ILO) nezaposlenost mladih (osobe između 16-30 godina) je u 2011. godini dostigla rizičan nivo u svijetu. ILO mlade ljude karakteriše kao “preplašenu” i “traumatizovanu” generaciju koja se suočava sa visokom nezaposlenošću, povećanom radnom neaktivnošću i tzv. prekarnim radom (zasnovan na fleksigurnosti, službenoj politici zapošljavanja u Evropskoj uniji) u razvijenim zemljama, kao i stalnim siromaštvom u zemljama u razvoju.
Da nevolja bude još veća, ovi mladi ljudi ulaze na tržište rada u periodu ekonomske krize enormnih razmjera i s njom povezanih socijalnih turbulencija koje su obilježile ovu godinu, počev od krvavog Arapskog proljeća do pada vlada na jugu Evrope i pokreta Okupiraj.
Broj nezaposlenih mladih u zemljama EU je narastao za 25 posto u posljednje dvije godine prema statistici Eurostat-a. Suočeni sa nedovoljnom ponudom poslova na tržištu rada i nesigurnosti postojećih radnih mjesta, mladi prihvataju niže plate ili rade mjesecima praktično besplatno kako bi stekli radno iskustvo bez kojeg su nekonkurentni na tržištu. Jedan od najgorih primjera pojavio se Velikoj Britaniji gdje su mladi, koji su prijavljeni na zavode za zapošljavanje, prisiljeni da za velike korporacije rade ponekad i preko 30 sati sedmično potpuno besplatno kako ne bi izgubili skromne povlastice za nezaposlene. Nezaposlenost mladih je u Britaniji prešla alarmantnu brojku od milion ljudi, pa se liberalni mediji ne ustručavaju da ovakvu manipulaciju mladim ljudima nazovu pravim imenom – neo-robovlasništvom. Neki će čitaoci primijetiti da mnogi radnici kod nas rade godinama bez plate. Zato vrijedi pogledati kakva je situacija kod nas.
Nezaposlenost mladih u BiH
Treba imati na umu da je nezaposlenost među mladim ljudima u zemljama regiona izuzetno visoka. Izuzmemo li čak i veoma specifičan slučaj Kosova gdje zbog visokog nataliteta ogroman broj mladih ulazi na tržište rada svake godine bez realne mogućnosti da će u skoroj budućnosti naći posao, situacija u oblasti nezaposlenosti mladih u regionu je istinski alarmantna jer se procjenjuje da je preko 60 posto mladih između 18-24 godine nezaposleno. Na primjer, u Hrvatskoj je svaka treća nezaposlena osoba mladi čovjek između 15-30 godina, u Crnoj Gori je oko 58 posto mladih do 30 godina nezaposleno, u Makedoniji 52.5 posto, a u Srbiji preko 50 posto. Prema podacima Agencije za statistiku BiH s polovine 2011. godine, u BiH je nezaposleno 57.5 posto mladih (162,987), što je duplo više od prosječne nezaposlenosti radno sposobnog stanovništva i četiri puta više od prosjeka u EU. S obzirom na to da Agencija registruje svaku plaćenu aktivnost u koju su mladi uključeni, realno je pretpostaviti da je ovaj procenat još veći.
Suštinski problem kod zapošljavanja mladih – pored nedovoljnog stvaranja novih radnih mjesta – je njihova nekonkurentnost koja se manifestuje u nedostatku iskustva te potrebnih znanja i vještina. Ogromna većina naših mladih ljudi nije tokom školovanja stekla ni potrebna znanja zbog potpuno anahronog sistema školstva ni elementarno iskustvo volonterskim ili pripravničkim (šegrtskim) radnim angažmanom. Drugim riječima, mladima nedostaje sve ono što poslodavcima treba. Dodatni problemi su u tome što mladi ljudi nisu spremni da se dodatno obrazuju o svom trošku – obično zato što sami ne mogu izdvojiti potreban novac i zato što ne vjeruju da će im dodatno osposobljavanje pružiti šansu za zaposlenje – i nedovoljna informisanost o mogućnostima usavršavanja ili volontiranja radi sticanje radnog iskustva. Na taj način ulaze u začarani krug iz kojeg jako teško izlaze.
Šta (ne) radi država?
Kao posljedicu imamo tzv. strukturnu nezaposlenost mladih koja podrazumijeva da je osoba dugoročno bez posla, a najmanje duže od 12 mjeseci. Prema procjenama ILO-a čak tri četvrtine mladih ljudi spadaju u kategoriju strukturno nezaposlenih koja je mnogo opasnija po društvo od prostog broja nezaposlenih ljudi. Razlog je upravo ono što je ILO nazvao “efektom preplašenosti” mladih ljudi koji pokušavaju na razne načine doći do posla, bivaju odbijeni i s vremenom stiču osjećaj da neće dobiti posao bez obzira šta da urade. Građani percipiraju privatni sektor na tržištu rada kao nepouzdano i kratkoročno rješenje, a javni sektor kao jedino sigurno utočište za rad na neodređeno vrijeme pri čemu se institucija “štele” doživljava kao jedini efektan instrument za zapošljavanju u javnom sektoru. Na taj način je javni sektor (odnosno političari koji su obećali zapošljavanje za podršku na izborima) pod ogromnim pritiskom da apsorbuje dodatne radnike, dok se privatni sektor suočava sa problemom nekvalitetne radne snage (zbog radnih migracija ili dobrovoljne nezaposlenosti, tj. ljudima koji se povode pogubnom filozofijom da je bolje ‘za džaba sjediti, nego za džaba raditi’). Podsjetimo da je strukturna nezaposlenost nezavisna od promjena bruto društvenog proizvoda zemlje (za razliku od ciklične nezaposlenosti) što znači da se na istu može uticati mjerama zapošljavanja o čemu maćehinski nastrojena država samo sporadično brine. Neki pokušaji stranih donatora da utiču na promjene u ovom sektoru su obično kratkog daha i s tim u vezi nude samo ograničene rezultate. Istraživanja su pokazala da je rješavanje problema strukturne nezaposlenosti mnogo važnije od svih ostalih tipova nezaposlenosti jer sprečava postepeno odumiranje možda najvažnijih ljudskih kvaliteta na tržištu rada: nadu i samopouzdanje. Iskustva posrednika u zapošljavanju pokazuju da samo ljudi koji imaju dovoljno samopouzdanja mogu s optimizmom gledati na budućnost i napredovati na tržištu.
Društvene posljedice
Posljedice ovako intertnog stava države su socijalna i ekonomska marginalizacija mladih ljudi. Potisnuti na marginalne pozicije u društvu iz kojih stvarno ne mogu ili smatraju da ne mogu suštinski upravljati svojim životima, mladi ljudi će izabrati jednu od dvije moguće varijante: (1) postaće pasivni, tj. povući iz aktivnog društvenog života što prati produžavanje života sa roditeljima, depresiju i povećano korišćenje narkotika/alkohola što utiče na pojavu tzv. ‘izgubljene generacije’; (2) mladi ljudi dinamičnijeg duha će više puta pokušati mijenjati stvari oko sebe, pri čemu će neki od njih spoznavši da taj proces ne ide glatko, odustati od društvenog poželjnih mirnih metoda promjena i upustiti se u avanturu podrške ekstremnim ideologijama i s njima povezanim populističkim pokretima. Ne treba puno pameti za zaključak da nijedna varijanta nije dobra za društvo.
Ovi ‘opelješeni, obmanuti mali ljudi’ svoje mogu svoje frustracije iskazati kroz bijes i nasilje – o čemu najbolje svjedoče događaji iz arapskog svijeta i Evrope tokom cijele 2011. godine – i postati idealno glasačko tijelo za populističke pokrete. U periodima velikih društvenih kriza ljudi se osjećaju nesigurno i grčevito pokušavaju struktuisati svoj život na način da minimizuju potencijalne gubitke. Neki od njih podršku i spas pronalaze u čvrsto ustrojenim organizacijama kao što su navijačke grupe, ekstremno ljevičarski/desničarski pokreti poput radikalnih religijskih frakcija ili neo-nacista koji su nedavno u Njemačkoj izazvali pravu pometnju u javnosti kada su otkriveni detalji o njihovom djelovanju. Njemačko iskustvo pokazuje da to što javnost smatra da takvi pokreti nisu aktivna prijetnja društvu, ne znači da oni to zaista nisu.
Naši legitimno izabrani predstavnici u strukturama vlasti svakako nisu jedini krivci za sve socijalne nevolje s kojima se suočavamo, ali su itekako dužni da domaćinski brinu o budućnosti zemlje koju predstavljaju. Političari koji na vrijeme ne shvate da je strukturna nezaposlenost mladih ključni problem mogli bi sačakati veliki problemi u budućnosti. Sve njih koji će se ne ovo cinično osmijehnuti, treba podsjetiti da je Arapsko proljeće pokrenuo očajnički čin samospaljivanja mladog Tunižanina koji više nije mogao plaćati račune, a samim tim ni šta izgubiti.
Autor: dr političkih nauka Siniša Marčić