PARIZ, Grčka i Španija najavljuju, Francuska planira, Češka je završila, Finska bi željela, a Velika Britanija razmišlja o reformi penzionog sistema zbog snažnog udara globalne ekonomske krize na njihove prihode.
Iako je do njega došlo u jeku ekonomskih problema u Evropi ovaj svojevrstan pokret nije potpuno nov. Podstaknute starenjem stanovništva mnoge zemlje su se odlučile za promjene i prije krize koja je izbila u jesen 2008. godine, povećavajući starosnu granicu za odlazak u penziju, reformišući način izračuna penzija ili prenoseći dio penzione štednje na privatni sektor. U Njemačkoj je na primjer 2006. godine Vlada predvidjela postepeno povećanje starosne granice za penzionisanje sa 65 na 67 godina između 2012. i 2029. godine. U Italiji je ta granica za muškarce 1995. pomaknuta s 57 na 65 godina, a prmjena će početi 2013. godine.
Recesija je proces reforme penzionih fondova ubrzala na dva načina. S jedne strane oslabila je penzione sisteme, a sa druge učinila je reformu nužnom radi oporavka javnih finansija brojnih zemalja. U vrijeme kada javni deficiti rastu, a dug ugrožava finansijske perspektive godina koje dolaze, vlade zabrinjava kako će savladati stavku koja predstavlja veliki teret za budžet. U Velikoj Britaniji ti izdaci čine 5,7 odsto, u Francuskoj 12,4 odsto, a u Italiji čak 14 procenata bruto društvenog proizvoda (BDP).
Ekonomska kriza je, kažu stručnjaci, najprije u prvi plan stavila krhkost privatnih sistema, jer je pad berzi znatno smanjio vrijednost ulaganja penzionih fondova. Neke zemlje su iz toga izvukle radikalne zaključke, pa je Slovačka, koja je podsticala učlanjenja u privatne fondove, omogućila radnicima povratak u javni penzioni sistem. Osim nelikvidnosti, pritisak na javne fondove povećao je rast nezaposlenosti i posljedični pad uplata doprinosa. U zemljama u kojima su oni dominantni, reformu otežavaju politički problemi koje ona izaziva. Stručnjaci kažu da je, ipak, reforma nužna u borbi protiv zaduživanja.
“Reforma je hitna, ali nije za sadašnje vrijeme”, kaže analitičarka Martine Durand.
Finska vlada naišla je na tu poteškoću kad je početkom 2009. pokušala podići starosnu granicu za odlazak u penziju, ali je pred velikim otporom javnosti morala ustuknuti. Slična situacija je i u Španiji, gdje je postojeći sistem održiv do 2023. godine. Zbog toga je Vlada predložila da starosna granica bude podignuta sa 65 na 67 godina, ali se njenom planu protivi čak 84 odsto Španaca, dok sindikati najavljuju proteste. Plan predviđa i povećanje radnog staža za izračun penzije s 15 na 25, što bi značilo smanjenje prihoda za penzionere.
Češke ja uspjela da progura svoj plan i od 1. januara starosna granica za odlazak u penziju postepeno će rasti da bi 2028. iznosila 65 godina za muškarce i žene bez djece i između 62 i 65 godina za majke.
U Velikoj Britaniji funkcioneri i dalje imaju vrlo privilegovane penzije, obično u visini dvije trećine plate, dok se radnici u privatnom sektoru moraju zadovoljiti jedinstvenom državnom penzijom u iznosu od 560 funti mjesečno na koju muškarci ostvaruju pravo sa 65, a žene sa 60 godina. Tome se dodaju, u manje od 40 odsto slučajeva, sredstva iz privatnih penzionih fondova, ali je problem što su ti prihodi oslabili zbog pada cijene akcija na berzi u koje su oni ulagali. Britanski premijer Gordon Braun planira da zamrzne penzije radnika u javnom sektoru, a Dejvid Kameron, čelnik opozicionih konzervativaca, želi da ih ograniči na 50.000 funti godišnje. Nijedan ne predviđa povećanje penzija koje isplaćuje država, a konzervativci čak žele da povećaju starosnu granicu za njihovu isplatu. Nezavisne novine
Bitka protiv kolapsa penzionih sistema
