BEOGRAD, Prva kartica ne prolazi, ali je na kreditnoj ostalo makar 5.000 dinara. Ako dio da u kešu, a za ostatak provuče “plastiku”, te savršene sandale su njene. Odluka je pala, samo još da prodavačica provjeri koliki će iznos aparat da prihvati, a dok račun stigne na naplatu leći će i drugi dio plate. Momentalno zadovoljstvo nadjačalo je finansijsku zabrinutost.
Žene, priznaju to i trgovci, troše nemilice i čine sigurno 90 odsto klijenata u radnjama. Ne odustaju sve dok im računi ne doguraju do nedozvoljenog “munisa”, a nekima ni ta prepreka nije nesavladiva, jer uvijek mogu da ispišu i neki ček. Nije ih pokolebala ni ekonomska kriza. Prodavnice posjećuju istim intenzitetom, ali su im “korpe” nešto lakše.
– Sa padom potrošačke moći manji su i iznosi koje troše stalni kupci – objašnjava Ljiljana Marjanović, menadžer u “Benetonu”. – Naši najvjerniji potrošači imaju “vip kartice”. Među njima je 90 odsto žena. Muškarci su lakši kupci. Manje su zahtjevni, ali i daleko rjeđe troše. Stalnim mušterijama na razne načine izlazimo u susret kada nemaju dovoljno raspoloživog novca. Odobravamo i dodatne rate. Sa firmama sklapamo ugovore o prodaji na više mjeseci uz administrativnu zabranu, i to bez kamate. Čuvamo im robu dok se ne snađu za novac.
A kombinacija je bezbroj. Ako zarada ne stiže narednih dana, tu su čekovi, a ako baš zagusti i pozajmica od prijatelja. O vraćanju se razmišlja kasnije.
– Svaki dan obilazim radnje – priča Beograđanka Ana Kovačević. – Krenem odlučna da samo pogledam izloge, ali na kraju uvijek završim na kasi. Ako je sniženje, djeluje mi da mi se takva prilika neće ponovo ukazati. Ili, na primjer, vidim stvar za koju sam sigurna da mi jedino ona nedostaje. Tada sam presrećna. Ne mislim ni na šta. Presipam sa jedne na drugu karticu, kombinujem odložena plaćanja. Istina je da ta sreća ne traje dugo, ni do kraja dana. Sutradan se opet sikiram kako ću sve otplatiti. I tako svaki put.
Stručnjaci objašnjavaju da je ono što laički zovemo “kupoholičarskim” ponašanjem, zapravo sindrom impulsivne kupovine. Kao i svako impulsivno ponašanje podrazumijeva da je komponenta racionalnosti isključena.
– Ako racionalno postavimo stvari, mi kupujemo proizvode da bismo ih koristili, ali kod impulsivne kupovine kupovaćemo stvari koje uopšte ne moramo da iskoristimo – objašnjava psiholog Sanja Marjanović. – Živimo u materijalistički orijentisanom društvu, gdje su novac, status i moć sveto trojstvo bez kojeg se ne može. Kod nekih žena skupocjena odjeća i nakit predstavljaju simbol društvenog statusa i najbolji način da se on pokaže. Obično je ispod izrazite želje da se nešto pokaže poriv da se nešto prikrije. U osnovi te želje jeste nisko samopouzdanje i nepostojanje sopstvenog identita. Logika je sljedeća – ako na sebi imam nešto što vrijedi, to znači da i ja vrijedim.
I tako se pokreće mehanizam. Kako objašnjava Sanja Marjanović, svaki put kada se takva osoba osjeti manje vrijednom, tužnom, odbačenom, iznevjerenom – kupuje sebi neku stvar ili nekoliko njih. U nadi da će se osjećati bolje.
– Emotivna praznina se ovdje kompenzuje materijalnim dobrima – ističe Sanja Marjanović. – Zadovoljstvo kupovinom je kratkog daha. Iščezne poslije nekoliko sati i osjećanje emotivne praznine ostaje kao i mehanizam “kupi-da-bi-bila-srećna”. Svaki emotivni pad povlači kupovinu, i još kupovine i još kupovine, dok se životni prostor ne pretrpa stvarima koje su bespotrebne.
Muška utjeha skuplja
Vječito pitanje je kako muškarci odolijevaju maniji kupovine.
– Za materijalne stvari koje muškarcima znače status treba izdvojiti veću sumu novca – kaže psiholog Sanja Marjanović. – To su, uglavnom, predmeti iz domena tehnike, mobilni telefoni, a da ne govorimo o automobilima. I muškarci nesigurnost kompenzuju materijalnim stvarima, ali, pošto su one skuplje, treba da napreduju u poslu da bi to sebi priuštili. A, opet, osjećaj praznine muškaraci lako rješavaju uz sportske aktivnosti ili uz pivo s društvom. Novosti