Piše: Zdravko Zečević, direktor Odjeljenja za marketing u Društvu za upravljanje Evropskim dobrovoljnim penzijskom fondom Banja Luka
Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Prijedlog zakona o izmjenama i dopuni Zakona o porezu na dohodak i isti je stupio na snagu 18.12.2019. godine.
U istom je, između ostalog, propisano da se porez na dohodak ne plaća na iznos uplaćenog penzijskog doprinosa za dobrovoljno penzijsko osiguranje do 1.200 KM godišnje, u skladu sa zakonom kojim se uređuju dobrovoljni penzijski fondovi i penzijski planovi u Republici Srpskoj. Time je ovaj vid štednje učinjen još atraktivnijim, jer su, dosada, uplate dobrovoljnog penzijskog doprinosa bile oslobođene doprinosa.
Na istoj sjednici, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o dobrovoljnim penzijskim fondovima i penzijskim planovima i isti će stupiti na snagu 27.12.2019. godine. U tekstu ovog zakonskog propisa je najkonkretnija korekcija uvođenje tzv. automatskog uključenja. Naime, uključivanje u penzijski plan može se vršiti kolektivnim uključivanjem lica, ako organizator penzijskog plana ugovori sa društvom za upravljanje da za račun članova plana, iz sopstvenih sredstava, vrši uplate penzijskih doprinosa na njihove individualne račune, a ta lica ne potpišu izjavu o isključenju iz penzijskog plana. Na ovakav način, odgovoran poslodavac može da preuzme dio brige za standard svojih zaposlenih i onda kad oni odu od njega – u obaveznu penziju.
Pored ideje da se omogući lakši postupak uključenja zaposlenih u dobrovoljni penzijski fond, jedan od ciljeva je dalji razvoj ovog oblika dugoročne namjenske štednje, podsticanjem i afirmisanjem poslodavaca da grupno uključe zaposlene u penzijski plan koji prethodno organizuju i na taj način pokažu brigu za svoje zaposlene za njihovu budućnost, pritom ne uslovljavajući ovakav način štednje dodatnim uplatama na teret zaposlenog.
Istini za volju, može se postaviti pitanje zašto bi to poslodavac radio. Neposredna finansijska korist ne postoji ili bar nije trenutno mjerljiva; naprotiv, organizovanje penzijskog plana na bilo koji način je nesumnjivo novi trošak poslodavcu. Ili investicija u ljudske potencijale, što je korektnije reći. Svakako, ukoliko želimo da bitišemo na ovim prostorima, moramo učiniti dodatni napor da mijenjamo svijest o neophodnosti štednje. Na takav način, pomoći ćemo i svojoj djeci: nećemo se „grebati“ od njih u poznim godinama, te ćemo i kod njih razvijati svijest da mogu uticati na svoje prihode u budućnosti. Konkretno, putem organizovanja penzijskih planova poslodavci mogu uticati na povećanje sigurnosti postojećih radnika, samim tim i njihove djece. A mogu i svojoj djeci omogućiti da sigurnije i bolje žive, između ostalog što će i njihova djeca, po definiciji, biti poslodavci i angažovati djecu sadašnjih radnika već razvijene svijesti o potrebi štednje.
Usvajanjem navedenih zakonskih propisa, institucije Republike Srpske su izrazile opredjeljenje za razvoj ovog oblika dugoročne namjenske štednje za penzijsku dob, što treba da doprinese podizanju svijesti pojedinaca o potrebi i značaju štednje radi obezbjeđenja dodatne sigurnosti u starosti.
Svaka diskusija na temu finansijske pismenosti, pa, s tim u vezi, i podizanju svijesti pojedinaca o potrebi i značaju štednje radi obezbjeđenja dodatne sigurnosti u starosti, može stvoriti neprijatan osjećaj u svakom pojedincu. Svakako, nelagodnija bi trebala biti činjenica da nas ne očekuje nikakva raskoš od redovne penzije, već vrlo upitno pokrivanje najosnovnijih potreba. Iako je budućnost neizvjesna, nisu potrebne moći kremanskih Tarabića da se navedeno zaključi, jer ne postoje pozitivni trendovi koji bi mogli preokrenuti nabolje sadašnje stanje u pogledu uplata doprinosa za (obavezno) penzijsko osiguranje.
Državi nije preostalo ništa drugo nego da omogući što jednostavniji način štednje za penzionerske dane, te da istu učini što atraktivnijom. Sa stanovišta poslodavca, uplate u dobrovoljni penzijski fond su zakonski najpovoljnije, jer nema nikakvog dodatnog troška. Sa stanovišta radnika, samostalna uplata dobrovoljnog penzijskog doprinosa u iznosu od 100 KM od njegove bruto plate ga, odsada, košta oko 60 KM neto plate, što znači da ga država stimuliše sa 66,67%! Ne znam da li i na jednom tržištu roba ili usluga postoji ovako izdašna stimulacija.
Bez obzira što je ogromna većina populacije životno funkcionalna i bar prosječno inteligentna, svaka odluka koja se odnosi na uređenje svoje finansijske potencije u budućnosti i uravnoteženje prihoda u toku života se odlaže, vrlo često i do odustajanja. Razloge je lako naći. Prvo, ne možemo znati koliko ćemo dugo živjeti; ruku na srce, niko to ne bi ni želio da zna. Drugo, nemamo ni sada dovoljno para, a kamoli da štedimo za ubuduće – možda zapisivanje svih troškova dnevno nije loša ideja; ili, koliko ćemo pokvariti sadašnji standard izdvajajući za sebe jednu do dvije konvertibilne marke dnevno? Jedno je prilično sigurno, ukoliko ništa ne budemo izdvajali, toliko će nas i čekati onda kada nam novac bude najpotrebniji.
Zatim, ideja koja redovno provejava kroz misli je da će možda biti situacija u budućnosti kada nebitno izgleda da li smo štedili, kao npr. rat – a šta ako ga ne bude, a mi zasnovali svoj plan o neštednji na tome da će isti izbiti? Potom, postojanje raznih finansijskih prevara iz prošlog vremena mogu demotivisati osobe da štede, mada iskustva drugih i njihovo nekritičko prihvatanje i prevođenje takvih situacija iz prošlosti na sve buduće nisu najoptimalnija opredijeljenja kada je u pitanju generalno životni koncept, pa ni za opredijeljenje za štednju. Takva promišljanja nisu ekskluzivitet samo naših prostora, i stanovnici mnogih drugih razvijenijih zemalja su identično ili slično pasivni po navedenom pitanju, pa su i te države slično reagovale po pitanju motivacije za dobrovoljnu štednju za dobrovoljnu penziju.
Svi navedeni i nenavedeni razlozi nisu za zaprepastiti se, jer i djeca u koje se kunemo i za koje živimo često imaju problem prepoznavanja emocija. Lako ćemo ući u negiranje „to se mojoj djeci ne dešava“ ali ostavimo tu temu sada po strani.
Djeca moraju ličiti na svoje pretke. I takva kakva su, sigurno znaju više nego mi u njihovim godinama, a možda i bez ovog „u njihovim godinama“. Što je sjajno, sigurno nam je stalo da djeca budu bolja od nas, u svakom pogledu.
Nismo mogli birati vrijeme i mjesto gdje ćemo se roditi. Neki su bumeri, neki milenijumci, neki generacija X ili MTV generacija (u sadašnjosti, osobe srednjih godina, nosioci vitalnih funkcija u jednoj državi, relativno manja demografska generacija između dvije navedene veće demografske generacije, kojoj pripisuju preduzetničke tendencije i da, u srednjem dobu, ostvaruju ravnotežu između posla i života). Ipak, svima nam je zajedničko da želimo svu sreću našoj djeci. Najmanje što možemo učiniti za njih je da im prenesemo optimizam za život, svijest da su posebni i da poštuju različitosti, kao i sve ostale nesumnjive vrijednosti. Svijest o potrebi štednje, od najranijeg životnog uzrasta, ima smisla prilagoditi i ugraditi u vaspitno-obrazovni proces u prvoj trijadi osnovnog obrazovanja. Vjerujem da će onda i rezultati PISA testiranja biti bolji. Da im ništa ne fali.
Nezavisne novine