BANJALUKA, Zaposleni u metalskoj industriji ovdje su svojevremeno bili nosioci razvoja, a danas dobar dio njih jedva preživljava s platom koja u dosta slučajeva iznosi tek 500 do 600 maraka.
Žal zbog propadanja ove grane, koja je, prema riječima sindikalnih vođa, bila motor privrede u državi, ne jenjava. Tane Peulić, predsjednik Sindikata metalske industrije i rudarstva RS, sa sjetom se prisjeća perioda kada je ovaj sektor “cvjetao”, dok je sada situacija potpuno drugačija.
“Metalska industrija bila je nosilac cjelokupnog razvoja svih država u svijetu i Evropi, pa čak i u bivšoj Jugoslaviji. Tada, metalci kada bi progovorili da će pokrenuti bilo kakvu aktivnost, na primjer obustaviti rad, tresla se i vlada. Bio je ponos biti zaposlen u ‘Jelšingradu’. Niko se nije borio da bude radnik administrativnog sektora”, prisjeća se Peulić.
Usljed privatizacije, dodaje, došlo je do negativnog trenda, odnosno do padova u ovom sektoru, i preduzeća su završavala u stečajnim postupcima.
“U grani koju predstavljam, više od 140 preduzeća otišlo je u stečaj od 1997. godine pa naovamo. Danas, prema podacima kojima raspolažem, a odnosi se na sindikalno organizovane radnike, u ovom sektoru radi oko 11.000 ljudi, što je možda i 10 puta manje nego nekada”, ističe Peulić.
Status zaposlenih, kako naglašava, u pojedinim preduzećima je veoma dobar, ali je ipak dosta onih koji ne mogu biti zadovoljni.
“Ljudi rade i izvršavaju svoje obaveze, a lični dohoci kreću se od 500 do 600 maraka. Kada gledate te radnike, oni su zadovoljni samo neka je redovna plata, kojom, realno, ne mogu ništa. To je više životarenje“, ističe Peulić.
I Obrad Belenzada, predsjednik Konfederacije sindikata RS, napominje da je metalska industrija bila nosilac razvoja kompletne BiH. Prema njegovim riječima, 1990. godine u ovoj branši, u sadašnjim bh. gradovima, radilo je oko 225.000 radnika.
“Od rada se, u odnosu na današnje vrijeme, moglo živjeti tri puta bolje. Plate su bile bolje, a troškovi života manji. Ne znam kako danas radnici uopšte preživljavaju, jer samo dažbine koje treba da plate u visini su minimalne plate. A većina ih prima minimalac”, naglašava Belenzada.
Pero Ćorić, direktor Sektora granskih udruženja u Privrednoj komori RS, naglašava da nije sve tako crno, jer, kako napominje, postoje i naša preduzeća koja su uspješna u oblasti metalske industrije. Ona, kako dodaje, još spadaju u mala i srednja preduzeća, u kojima proces uvođenja novih tehnologija, odnosno savremenih mašina, ne ide onim tempom kakav bi trebalo da bude.
“Ljudi koji su shvatili da su nova vremena, okreću se savremenim tokovima i prave određene rezultate, te izlaze na svjetsko, odnosno evropsko tržište i polako rastu kao privredna društva“, istakao je Ćorić.
Tržište RS i BiH je, kako dodaje, izuzetno malo i tu konkurentna mogu biti samo mala preduzeća, ona do deset radnika. “Ali, ako neko želi da ozbiljnije radi i ima 50 ili 100 radnika, takva privredna društva neminovno moraju da izađu na ino-tržišta. Tamo je izuzetno jaka tržišna utakmica, i sudarali bi se s velikim kompanijama“, pojašnjava Ćorić. Nezavisne novine
