BEOGRAD, Bombone su postale masovni proizvod zahvaljujući tehnologiji, ali su njihovi proizvođači poslovni uspjeh i zaradu gradili na nečemu drugom: umjeću da u odraslima probude djecu.
Među crnohumornim situacijama koje je zabilježila novija istorija je i ona da je u Drugom svjetskom ratu, dok je tonuo američki brod „Leksington“, posada predato spasavala sladoled i bombone iz ostave, gutajući ih halapljivo u bijegu ka čamcima za spasavanje. Ovakvo ponašanje američkih vojnika predstavljalo je prst u oko mnogim visokim oficirima, koji su se i inače protivili običaju da porodice svojima na frontu šalju slatkiše. Smatrali su da žestoka pića predstavljaju daleko primjerenije stimulanse za muški posao kakav je rat, nego bombone koje podsjećaju na udobnost djetinjstva i doma i na emocije od kojih „pate“ žene. Činjenica je da su žene, naročito od druge polovine 19. vijeka, bile glavne mušterije proizvođača bombona, naročito čokoladnih, ali su za ovu vrstu slatkiša vrata na tržišu prije odraslih širom otvorila – djeca. Još je sredinom 19. vijeka jedan londonski slatkišar u svojim poslovnim knjigama zabilježio da su dječaci i djevojčice njegove najbolje mušterije, a prije svih oni najmanji.
Zahvaljujući sijanju šećerne repe na velikim površinama i tehnološkim prodorima u fabričkoj proizvodnji industrijski rafiniranog šćera, sladoled, gazirani sokovi i bombone su postali tržišni hit koji je ubrzo bio i masovno dostupan. Bombone prodavane za pjeni po komadu, dopadljive i pristupačne, uslovile su da se mnoge poslastičarnice transformišu u prodavnice bombona, koje su postale okupljališta djece ranog američkog kapitalizma. Stakleni ormarići sa slatkišima blistavih boja, zanimljivih oblika i različitih ukusa i izlozi ukrašeni „kao iz bajke“ predstavljali su primjer uspješnog reklamiranja.
„Prerijska Biblija“
Nakon pomnog razgledanja robe, djeca su mogla da odluče za koju bombonu će dati svoj pjeni. To nije bila nimalo laka odluka, jer je izbor bio ogroman: kisele i mentol bombone, žele bombone, gumene bombonice, lizalice, bombone od šećera javorovog sirupa, ogromne bombone – loptice, pjenaste bombone, pastile od limuna, bombone koje su se umotavale u papir i mnoge druge. Pored toga, mnoga djeca su sama zarađivala taj pjeni koji su morala da plate, pa su itekako vodila računa kako će rasporediti stečeni novac. Prodavci ih zato nikada nisu požurivali u razgledanju a nekada su im davali robu i na veresiju, računajući da će, i kada odrastu, ostati vjerne mušterije – kako njima tako i njihovom proizvodu koji budi nostalgiju za djetinjstvom.
Dokaz za takvu „trgovačku premisu“ nisu morali da traže u statistikama i analizama. Pored djece, njihove redovne mušterije su bili i odrasli. “Naši izlozi su obdanište za odrasle, kao i za djecu”, zabilježeno je u jednom žurnalu njujorškog prodavaca slatkiša. Naravno, nisu sve bombone koštale jedan pjeni; kvalitetnije ili one koje su se pakovale zajedno koštale su više, ali su se i odrasli slabijeg imovinskog stanja ponekad mogli počastiti. Bombone su imale i regionalni karakter. Praline, odnosno karamelizovani bademi ili lješnici, bili su toliko omiljen južnjački specijalitet u Nju Orleansu da su njihove prodavce nazivali “pralinerima”. Na sjeveroistoku su bile popularne bombone od javorovog sirupa.
Kako je rasla američka trgovina slatkišima, žene su se sve više prepoznavale kao posebno zahvalne mušterije. Kupovale su ih za svoje porodice i primale na poklon od drugih. Bila je to privilegija gradskih žena, sve dok se krajem 19. vijeka nisu pojavili prodajni katalozi i za seoska naselja. U SAD je prvo 1872. izašao cjenovnik Montgomerija Vorda, a zatim je 1884. u Kanadi štampan katalog Timotija Itona nazvan “Prerijska Biblija”, da bi 1886. godine, ponovo u Americi, izašao katalog firme “Sirs i Robak”. Ti magični sažeci iz gradskih prodavnica nudili su obilje robe, među kojom i bombone, pa su uživanju sada mogle da se prepuste i zemljoradničke porodice.
Ljubav i čokolada
Da bi se podstakla prodaja i obogatila ponuda, bombone su prilagođavane raznim prilikama, sve dok važni praznici poput Božića i Uskrsa nisu postali prepoznatljivi i po posebnim bombonama koje su postale njihov zaštitni znak. Bombone su se nametnule i kao neizostavan dio udvaranja, vjenčanja, diplomiranja, dječijih proslava, a naročito rođendana. U tim proslavama posebnu ulogu su imale čokoladne bombone. Njih su Severnoamerikanci sve do druge polovine 19. vijeka uvozili iz Britanije, gdje su Frajevi iz Bristola, Kedberijevi iz Birmingema i Rountrijevi iz Jorka, svi odreda kvekeri, bili industrijski giganti. Pola kilograma Frajevih čokoladnih bombona, na primjer, vrijedjelo je 1776. gotovo koliko i prosječna nedjeljna zarada jednog poljoprivrednika, ali su njegovi proizvodi bili toliko omiljeni među elitom u Bristolu da mu je posao cvjetao.
Severnoamerikanci su se pridružili evropskom nadmetanju pred kraj 19. vijeka, kada je menonit Milton Snejvli Herši, započeo svoju karijeru kao slaboobrazovani mladi šegrt u jednoj poslastičarnici. Tu je o proizvodnji bombona naučio dovoljno da bi mogao sam da napravi mliječne karamele koje su njegova majka i sestra ručno umotavale u papir. Pošto je imao sreće da srećne, ali i sposobnosti da ubijedi jednog engleskog trgovca da uvozi njegove karamele, našao je bankara koji je pristao da mu obezbijedi novac. Tako je Herši osnovao kompaniju “Lankaster Karamel”, u čije je četiri fabrike uskoro zaposlio 1.500 ljudi. Herši je 1900. prodao fabriku karamela da bi se usredsredio na čokoladu, za koju je tvrdio da nije samo slatkiš već i hrana, te da bi u američkoj istoriji potom bio upamćen kao „car čokolade“.
Tržište bombona imalo je svoje posebne mušterije – udvarače. Mladić je mogao da ponudi svojoj dragoj “francuske tajne”, tvrde bombone umotane u papir uz koje je išla i romantična pjesma. Sedamdesetih godina 19. vijeka tvrde bombone su kao udvarački poklon potisnuli orasi i karamele sa prelivom, nugati, italijanske krem bombone, čokoladne bombone… Za razliku od tvrdih, meke bombone morale su da se pakuju u kutije, a u tržišnoj trci slatkiš se sve više prepoznavao i po izuzetnom omotu. Fabrika “Kedberi” je 1861. ponudila prve kutije slatkiša u obliku srca za Dan zaljubljenih. Tako je otpočela trka i u masovnoj proizvodnji lijepe i upečatljive ambalaže za bombone.
„Sreća u industriji“
Engleski trojac industrijskih giganata čokoladnih bombona i drugih čokoladnih proizvoda Fraj, Kedberi i Rountri, koji su svi bili kvekeri, ostao je zapamćen i po nastojanju da se kvekerski principi primjene i u poslu. Članovi porodice Fraj koji su upravljali kompanijom pod parolom “Sreća u industriji”, uspostavili su bolje uslove rada u fabrici, formirali sportske i omladinske klubove, obezbijedili povlastice za zdravstvenu zaštitu i penzije. Žena vlasnika fabrike, Elizabet Fraj, bila je zaslužna za reformu engleskih zatvora. Ona je predvodila i kampanje za beskućnike i duševne bolesnike i žestoko se protivila smrtnoj kazni.
Braća Kedberi bila su takođe i prosvijećeni poslodavci, a Džordž Kedberi osmislio je model “fabrike u dvorištu”. Sagradio je kompanijsko naselje Bornvil na jugu Birmingema koje imalo škole, biblioteku, bolnicu i prostrane kuće za radnike. Njihova kompanija je bila pokrovitelj mnogih sportskih i rekreativnih aktivnosti. Rountrijevi su, pak, svojim zaposlenima obezbijedili veoma povoljan penzioni fond, petodnevnu radnu nedjelju i mnoge druge povlastice. Isticali su se naporima da se otkriju i analiziraju suštinski uzroci siromaštva i srodnih problema. U tu svrhu osnovali su i finansirali tri fonda pod imenom “Rountri” koja su se bavila ozbiljnim istraživanjima i objavljivala veoma uticajne studije o alkoholizmu i siromaštvu.
Glosa: “Naši izlozi su obdanište za odrasle, kao i za djecu”, zabilježeno je u jednom žurnalu njujorškog prodavaca slatkiša. Biznis i finansije