BEOGRAD, Otvaranje novih pogona u Srbiji, u kojima uhlebljenje nađe više stotina ljudi, svaki put se pred TV kamerama pretvori u prave male praznike. Kako je u fabričkim halama kad se kamere „ugase“ i političari vrate u Beograd, provjeravali su reporteri „Novosti“ u razgovoru sa radnicima novootvorene „Jure“ u Nišu, sa zaposlenima u zrenjaninskom „Drekslmajeru“, sa ljudima koji rade u „Gorenju“ iz Valjeva, onima koji su za pećima „Ju – Es stila“ u Smederevu ili za montažnim stolom fabrike „Leone“ u Prokuplju. Svuda je gazda stranac i svuda se zna red. A Srbi se, bar za sada – ne žale!
Njemačka fabrika „Drekslmajer“ ubjedljivo je najveći poslodavac u gradu na Begeju. U pogonima multinacionalne kompanije za proizvodnju električnih kablova za auto – industriju radi više od 1.600 Zrenjaninaca. Iako se priče da gazde iz Njemačke „beskrupulozno iskorišćavaju domaće radnike“, u kadrovskoj službi „Drekslmajera“ u svakom času „leži“ između 2.000 i 3.000 molbi ljudi koji bi ovdje željeli da rade.
Proizvodi se u tri smjene. U toku osmočasovnog radnog vremena dozvoljene su tri pauze: jedna od 20 minuta, a dvije po pet. Odlazak i dolazak na posao organizovan je fabričkim autobusima, a boravak na radnom mjestu registruje se putem kartice na automatu. Odsustvo sa posla u toku dana odobrava šef i to se, naravno, odbija od plate.
– Imamo kuhinju sa mikrotalasnim pećnicama gdje možemo da podgrijemo hranu koju donesemo od kuće. U fabrici možemo da kupimo pecivo, sokove, kafu… Imamo kupatilo, prostor za pušače, voda za osvježenje je besplatna – kaže radnik sa trake.
Rad na linijama je normiran, a od efikasnosti i produktivnosti cijelog tima angažovanog na pojedinim linijama zavisi učinak i konačna zarada. Plate su od 30.000 do 35.000 dinara. Ova firma je na početku imala ozbiljnih problema, pa i sukoba sa sindikatom, ali to je ružna prošlost.
Kada su kupili željezaru „Sartid“ u Smederevu Amerikanci su uveli nova pravila igre: red, rad i disciplina. Bolje od bilo kakvih ljekara izliječili su mnoge od alkohola, krađa, nerada.
– U vrijeme „Sartida“ rakija se u fabriku unosila na buriće. Treća smjena često je bila osmočasovna terapija trežnjenja ili odmor od tezgarenja preko dana. Sad smo kao djevojčice. Ako imaš slavu danas, ženiš sina, ili ti se rodilo dijete, a sutra radiš, ni čašica se ne popije. Kolektivni ugovor je kao Biblija, ne smiješ ni stoti promil alkohola da imaš u krvi – ispričao nam je A. S., radnik Željezare.
Samo u prva tri mjeseca 70 radnika je ostalo bez posla zbog alkohola. I testiranje na narkotike je redovno, a zabilježeni su i otkazi zbog laboratorijskih analiza koji su pokazali prisustvo opijata.
Krađe su prestale. A kašnjenje na posao je misaona imenica. Srbi u Željezari rado uče engleski, jer samo tako mogu da napreduju u službi i dobiju bolje plate. To su naučili od Amerikanaca koji uče srpski, iz istih razloga.
Kompanija izričito zabranjuje seksualno uznemiravanje na radnom mjestu i kažnjava za svaki takav pokušaj. Jedan radnik je dobio otkaz zato što je u linijskom autobusu seksualno uznemiravao koleginicu.
Neki proizvođači čelika u „Ju – Es stil Srbija“ zarađuju i više od gradonačelnika. Iako su zarade stroga tajna, o kojoj se ne govori ni nezvanično, od sindikalaca saznajemo da je prosječna plata u fabrici, koja ima 5.000 radnika, od 35.000 do 65.000 dinara. Teško je precizno reći, jer sve zavisi od uposlenosti čeličane. Tako radnik u nekom od pogona koji ima prekovremene sate, rad u dane praznika, i u tri smjene, može na kraju mjeseca da izađe s platom od 100.000 do 140.000 dinara. Plate sindikalnih lidera su oko 80.000 dinara. Prije nekoliko dana svaki radnik je pred odmor dobio i regres od 39.000 dinara.
Kada bi se u firmama radilo kao u „Gorenju“ iz Valjeva vrlo brzo bi srpska privreda stala na noge. Sve je regulisano – radno vrijeme, obaveze, norma, pauze, zaduženja… I sve se „odmjeri“ kroz platu, od angažovanja na poslu, prekovremenog rada, do sugestija kako da se proizvodnja poboljša. Ali, ako se napravi prekršaj – leti se sa posla.
Ovo govori grupa radnika iz direktne proizvodnje fabrike rashladnih uređaja „Gorenje“ u Valjevu, koji su insistirali da ostanu anonimni.
– Na svaka dva sata imamo pet minuta pauze za kafu ili cigaretu. Na četiri sata 10 minuta velike pauze, a u toku smjene pola sata za obrok. Na raspolaganju imamo automate za kafu, čak i priručnu apoteku sa lekovima – pričaju radnici.
Ne toleriše se pušenje van za to određenog mjesta. Ko prekrši – otkaz. Ista sankcija je i za fizičko nasilje u krugu firme. Alko-testovi i provjere na drogu su povremeni.
– Nije tačno da se od radnika traži da rade više nego što mogu. Norme su nam proračunate prema mogućnostima, a kada su velike narudžbine radimo prekovremeno, što se plaća – pričaju radnici. – Za treću smjenu plata je veća 26 odsto, a zarade prate povećanje troškova života i rast evra. U junu je plata povećana osam odsto. Prosječna plata je oko 25.000 i ne kasni.
Fabrika „Jura“, koja proizvodi kablove za autoindustriju, otvorena je tek prošle nedjelje i u periodu uhodavanja radi se u jednoj smjeni. Radno vrijeme je osam sati, uz polučasovnu pauzu za topli obrok, koji se donosi od kuće, a uskoro će početi da radi menza. Dozvoljena je cigaret-pauza.
Prema riječima direktora kancelarije za lokalni ekonomski razvoj Milana Ranđelovića, zapošljavanje radnika ide brže nego što je planirano i uskoro će fabrika krenuti u dvije smjene sa preko 1.000 radnika.
U samoj fabrici sve je u južnokorejskom stilu, pa i disciplina i poštovanje pretpostavljenih. Najviše radnika je sa osmogodišnjom i srednjom školom, a testiraju se na mjesec do tri mjeseca. Ukoliko zadovolje, primaju se za stalno.
Prema ugovoru, plaća se prekovremeni rad, a plata se kreće od 22.000 do 27.000, dok oni sa visokom školom zarađuju od 35.000 do 55.000. U gradu u kome je 35.000 ljudi nezaposleno nema brige za radnu snagu i redovi su za „stalni posao“.
– Najvažnije je da imam posao i da je plata redovna – priča novouposlena radnica S. M. (20). – Nadam se da će mi kasnije biti bolje. Za sada mi teško pada stajanje, ali takav je tehnološki postupak. Dokle ću izdržati ne znam ni sama.
U ovoj fabrici 95 odsto radnika čine žene. Sindikat još nije organizovan, a nije kompletiran ni menadžment.
Prokupački „Leoni“ upošljava oko 1.000 radnika
200 već dalo otkaz
U prokupačkoj fabrici „Leoni“, koja posluje u okviru istoimene njemačke fabrike za proizvodnju kablova za autoindustriju, radi se po evropskim standardima.
Po dolasku na posao radnici se prijavljuju čekiranjem kartice. Oko 1.000 zaposlenih radi u dvije smjene, od 6 do 22 časa. Poslije troiposatnog rada imaju pauzu od 30 minuta, a potom rade još četiri sata. Na poslu se uglavnom stoji, radna uniforma se podrazumijeva, a pošto nemaju kuhinju i menzu radnici nose obroke od kuće.
Kako „Novosti“ saznaju, 200 radnika iz prokupačke fabrike do sada je uzelo radne knjižice jer nisu mogli „da stoje“ za platu koja u prosjeku iznosi 20.000 dinara.
– Radila sam kod privatnika u prodavnicama i ovo u „Leoniju“ je za mene preokret – tvrdi N. M. (32). – Poslije tromjesečne obuke u Rumuniji dobila sam rješenje na šest mjeseci, a zatim i rad na neodređeno vrijeme. Imam godišnji odmor, bolovanje, plaća mi se prekovremeni rad, ali plata je mala.
Niški „Filip Moris“ uspješna strana fabrika u Srbiji
Kašika upala u med
Radnici u niškom „Filipu Morisu“ su prezadovoljni. Kako i ne bi kada je prosječna plata 80.000 dinara. Doduše, kada je „Filip Moris“ kupio Duvansku industriju u Nišu imali su 2.400 zaposlenih, sada ih je samo 580, a u avgustu će ih ostati 360. Svi koji su otišli dobili su odlične otpremnine i ne žale se.
U krugu fabrike nalazi se vrtić za djecu radnika. Po kolektivnom ugovoru radnik ima pravo na pet plaćenih dana godišnje za privatne poslove. Alkohol ne dolazi u obzir, mobing takođe. Novosti