BEOGRAD/SARAJEVO, Stanko Subotić, Boško Radonjić, Tasim Kučević i Naser Kelmendi su samo neki od donatora izgradnje vjerskih objekata u Srbiji i BiH. Oni su osuđeni ili osumnjičeni za djela koja su suprotna božijim zapovijedima.
„Crkva pamti dobrotvora Stanka Subotića iz Uba“, piše na mermernoj ploči pokraj glavnih vrata Hrama Hrista spasitelja u ovom srbijanskom gradiću. Privilegiju da njegovo ime bude uklesano u zid crkve Subotić je zaradio zahvaljujući novčanim donacijama za izgradnju ovog hrama kojeg Eparhija valjevska opisuje kao jednu od najljepših građevina u „pravoslavnoj Vaseljeni“.
Međutim, Subotić nije bio na ceremoniji osvještenja ubske crkve u septembru 2011. godine. Ovaj veletrgovac cigaretama je u to vrijeme živio u Švicarskoj, a dolaskom u Srbiju bi rizikovao da bude uhapšen. Subotić je još 2007. godine u Beogradu optužen za šverc cigaretama, a za njim je bila raspisana i Interpolova potjernica koja je važila do sredine prošle godine.
Vjerske zajednice u Srbiji i Bosni i Hercegovini (BiH) su u proteklih dvadeset godina uzimale priloge od osoba koje su se bavile poslovima koji nisu u skladu sa božijim zapovijedima, pokazalo je istraživanje novinara centara za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva i Beograda (CIN/CINS). Pojedini donatori crkava i džamija već su bili osuđeni zbog kriminala, a protiv nekih su bile podignute optužnice ili su bili predmet istrage tužilaca. Uz Subotića, donatori su bili i: Boško Radonjić, Tasim Kučević i Naser Kelmendi.
Dok je pred Specijalnim sudom u Beogradu vođen proces protiv Subotića zbog utaje milionskih carina i poreza državi, Valjevska eparhija je veličala bogatog Ubljanina. Eparhija je na svojoj internetskoj stranici objavila da je svečana trpeza ljubavi, završni dio ceremonije osvještenja ove crkve, bila posvećena Subotiću i ostalim dobrotvorima. Tokom besjede patrijarhov vikarni episkop Atanasije je ubsku crkvu nazvao „vratima raja“, a vladika Milutin je kazao da naročite i posebne zasluge za njenu izgradnju ima Stanko Subotić. Eparhijsko glasilo prenosi da je ove vladikine riječi mnogobrojni narod pozdravio aplauzom.
Nepuni mjesec dana nakon crkvene ceremonije Subotić je, kao vođa grupe koja je švercovala cigarete u Srbiji tokom 1995. i 1996. godine, u odsustvu osuđen u Beogradu na šest godina zatvora. Na štetu budžeta stekli su 28 miliona evra i skoro 8 miliona američkih dolara, navedeno je u optužnici.
Početkom ove godine presuda je poništena, a Subotić se ljetos vratio u domovinu gdje mu se sudi u ponovljenom postupku, po optužnici za šverc cigaretama.
Starješina hrama u Ubu nije želio razgovarati o Subotićevim prilozima, a ni iz sjedišta Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Beogradu nisu odgovarali na zahtjev novinara za razgovor o donatorima hramova i njihovim prilozima.
Spasavanje duše novcem
Teoretičari religije u Srbiji kažu da nije novost da ovakvi ljudi podižu zadužbine da bi se iskupili za grijehe i da je istorija Crkve prepuna takvih primjera.
Užičanin Boško Radonjić bio je poznat srbijanskoj javnosti zbog kriminalne prošlosti u vrijeme kada je pomogao crkvu na Zlatiboru, u blizini svog rodnog mjesta.
Radonjić je dobar dio života proveo u New Yorku gdje je, prema sudskoj dokumentaciji, radio za čuvenog šefa mafije Johna Gottija. U Americi je bio pod istragom zbog pokušaja silovanja, posjedovanja oružja i droge, a osuđen je na tri godine zbog bombaškog napada iz 1975. godine. Najčuveniji slučaj koji je vođen protiv njega je onaj iz 1992. godine, kada je optužen zbog podmićivanja porotnika u postupku protiv Gotija.
Uhapšen je 2000. godine pri pokušaju ulaska u SAD. Dvije godine kasnije se vratio u Srbiju, gdje je već izgradio veliki ugled među lokalnim mafijašima zbog svojih veza u Americi. Radonjić se spominje u bilješci srpske policije kao član kriminalnog klana Amerike koji je bio uključen u međunarodni šverc droge i ubistva. Ovaj Užičanin je umro 2011. godine.
Radonjić je dobio povlastice prilikom kupovine jedne parcele na Zlatiboru, jer je materijalno pomagao crkvu. Opština Čajetina je umanjila komunalne troškove za parcelu u vrijednosti donacije.
Danilo, monah Manastira Dubrava na planini Zlatibor u Srbiji kaže da onome ko želi donirati za vjerski objekat ne piše na čelu da je kriminalac.
Sociolog religije Mirko Đorđević iz Beograda kaže da se crkveni zvaničnici ponašaju prema drevnom pravilu „da svako ima pravo, čak i najveći grešnik, da se pokaje, pa neka se iskupi makar i novcem“.
„Ali, novcem se duša ne spašava“, kaže Đorđević.
Sandžačko-bosanski donator
Gradnjom džamija u BiH uglavnom rukovode obični vjernici koji se organizuju u odbore. Oni su ponekad prihvatali donacije osoba koje su u javnosti bile poznate zbog kriminala. Na njihov prijedlog Islamska zajednica je izdavala zahvalnice donatorima.
Jednu takvu dobio je i Tasim Kučević u jeku sudskog postupka u kojem je 2010. godine osuđen na 14 godine zatvora zbog organizovanja prostitucije u okolici Tuzle, trgovine ljudima, pranja novca i nasilja nad jednom ženom u dvorištu Suda BiH.
Zahvalnicu je Kučeviću 2008. godine izdao Medžlis Islamske zajednice u Tuzli. U njoj je navedeno da je ovaj Sjeničanin u periodu od 1997. do 2006. godine donirao građevinski materijal za izgradnju džamije u Donjim Petrovicama te za imamski stan, abdesthanu (prostor za obredno pranje), mekteb (osnovna islamska škola) i biblioteku u Pascima kod Tuzle. Kučević je donirao i građevinski materijal za mesdžid (džamiju bez munare) u Demirovićima kod Ljubača. I za ovu donaciju je dobio zahvalnicu mjesnog odbora.
Ove i slične Kučevićeve humanitarne donacije dokumentovane su u knjizi „Sandžačko-bosanski humanista Kralj siromaha Neimar Tasim Kučević“ koju su izdali njegovi simpatizeri s ciljem da utiču na promjenu mišljenja javnosti o njemu.
Stanovnici tuzlanskih sela u kojima je Kučević živio ili povremeno boravio kažu da ga pamte kao dobrotvora koji se uvijek odazivao na pozive za pomoć. Oni nerado govore o njegovim poslovima.
„Šta je radio i kako, to mene apsolutno ne zanima. Imaju procedure, sud, SIPA, ko sve ima, neka istražuje. Ja samo jedno znam: Tasim je u zatvoru, a prostitucija i sada cvjeta u Tuzli“, kaže Omer Paočić, član džamijskog odbora u selu Pasci.
Iako je Kučević 2002. godine pred Kantonalnim sudom u Tuzli bio osuđen na tri i po godine zatvora zbog držanja žena u ropskom položaju i posredovanja u prostituciji, odbor za gradnju džamije u Donjim Petrovicama je tri godine kasnije prihvatio njegovu pomoć u građevinskom materijalu.
„Ja sam prolazio tu i vidim ljudi nešto kopaju. (…) Kažu: ‘Pravimo mejtef’. Pitao sam ih što ne pravite džamiju. Kazali su: ‘Otkud nam, Tasime, pare?’ Kažem: ‘Dat će Bog, dat ću ja'“, govori Kučević s kojim su novinari razgovarali u zatvoru u Zenici.
Tokom 2005. i 2006. godine on je za izgradnju ove džamije donirao 50 hiljada KM u građevinskom materijalu, a u knjizi je navedeno da se džamija „slobodno može nazvati po Tasimu Kučeviću“.
Ovaj vjerski objekat nije potpuno završen, a predsjednik Džamijskog odbora Salih Strašević objašnjava da je nedavno počela izgradnja munare i da je Kučević donirao 700 KM i dva traktora kamena. On najavljuje da će Džamijski odbor izdati još jednu zahvalnicu Kučeviću.
„Šta god ima na raspolaganju, on nama daje“, kaže Strašević.
Kučević je zahvalnicu dobio i od Josipa Batinića, župnika Župe Morančani kod Tuzle. Batinić, koji vodi Župu Cer kod Dervente, kaže da je Kučević bio dobar komšija i da je pomagao pri izgradnji puta do mjesne crkve u Morančanima i asfaltiranju sportskog igrališta koje se nalazi u njenoj blizini. Župnik dodaje da je Kučević preko crkve pomagao i sirotinju.
„Dolazio je, pitao da li ima neko siromašan, da li nekome treba drva“, kaže Batinić i dodaje da u to vrijeme nije znao da je Kučević bio osuđen za neko krivično djelo.
Kučević se prisjeća da je pred crkvom izgradio i božićne jasle te da je učestvovao u obnovi zvonika.
Darežljivi Kelmendi
Kada su stanovnici naselja Plandište na Ilidži kod Sarajeva krenuli u izgradnju džamije, veliku darežljivost je pokazao Naser Kelmendi, glava albanske porodice koja se od dolaska u Sarajevo nakon rata često sukobljavala sa suparničkim klanovima.
Kelmendi je 2003. i 2004. godine na Plandištu kupio dvije kuće.
Kamen temeljac za džamiju u ovom naselju položen je u maju 2008. godine, a Kelmendi je među prvima donirao novac. Gradnjom džamije je rukovodio Nezim Halilović Muderis, zvaničnik Islamske zajednice. On nije želio govoriti o tome jer, kako je kazao, džamija nije službeno otvorena. Na internetskoj stranici Rijaseta piše da se džamija od 2010. godine koristi za obavljenje dnevnih molitvi i vjersku pouku djece.
Medžlis Islamske zajednice u Sarajevu nije bio uključen u prikupljanje novca za gradnju, a sekretar ove institucije Esad Karahmet je kazao da je Kelmendi donaciju uplatio direktno firmi Rasno-Meka Company iz Sarajeva koja je gradila džamiju.
„Mi nikada nismo ništa tražili od njega. Nismo mu dali zahvalnicu jer nismo s njim izravno komunicirali“, objasnio je Karahmet.
Zamjenik direktora građevinske firme Esad Hasanović je kazao da je Kelmendi jedan od najvećih donatora džamije sa prilogom od oko 100.000 KM .
Kelmendi je u maju 2013. godine uhapšen na Kosovu na osnovu Interpolove potjernice koju je za njim raspisao Sud BiH. Tužilaštvo BiH ga sumnjiči za likvidaciju Ramiza Delalića Ćele, vođu suparničkog klana u Sarajevu, i trgovinu drogom. Sud je blokirao njegove nekretnine u Sarajevu, uključujući i kuće na Plandištu. U zahtjevu za blokadu Tužilaštvo BiH je navelo da će tokom postupka protiv Kelmendija dokazati da je imovinu stekao trgujući drogom.
U vrijeme kada je dao donaciju za izgradnju džamije, protiv ovog kosovskog Albanca i njegovih sinova vođeno je više istraga zbog ubistva, oružanih obračuna i nasilničkog ponašanja, a njegov polubrat i dvojica sinova bili su osuđeni za nezakonito posjedovanje oružja i nasilničko ponašanje.
Rijeset Islamske zajednice u Sarajevu je u pisanom odgovoru novinarima naveo da ova vjerska zajednica nema instrumente za provjeru imovine donatora. Navode i da bi za Islamsku zajednicu bile neprihvatljive sve donacije osobe koja je imovinu stekla na nedozvoljen način, poput prodaje narkotika.
Profesor islamskih nauka u Sarajevu Hilmo Neimarlija kaže da Islamska zajednica nema pravo da prihvata novac sumnjivog porijekla te da je dužna voditi računa o stavu javnosti na osnovu kojeg se može suditi o namjerama donatora.
Prema njegovim riječima, starije generacije bosanskih muslimana bi uvijek izabrale da grade skromnu džamiju svojim novcem, umjesto neke veleljepne koju bi finansirali drugi, novcem sumnjivog porijekla. On pojašnjava da su nastupile promjene u društvu, jer su materijalni interesi prevagnuli u odnosu na univerzalne vrijednosti u koje, objašnjava on, spada i pošteno sticanje imovine.
„Vjera koja se može prodati nije vjera“, kaže Neimarlija.
Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva i Centar za istraživačko novinarstvo iz Beograda (CIN/CINS)
