-
-
- Wood Team godišnje izveze 30.000 stolica
- U BiH ugašena posljednja kožara
-
SARAJEVO – Upravljao je firmom sa skoro 6.000 radnika, najvećom firmom u BiH – „Preventom“. Danas je vlasnik kompanije koja se isključivo bavi proizvodnjom stolica „Wood Team“. Mladim preduzetnicima savjetuje da se oslanjaju na rad i znanje, ali i da hrabro donose odluke.
Gost podcasta „Nikad u minusu“ ovog petka bio je vlasnik kompanije Wood Team i predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH Adnan Smailbegović.
Cijeli razgovor možete pogledati na YouTube kanalu CAPITAL-a.
CAPITAL: Proizvodite samo stolice, zašto samo stolice?
Smailbegović: Poslujemo nekih 12 godina i proizvodimo samo stolice, imamo jedan proizvod u bezbroj varijanti. Izvozimo 100 posto, tako da malo ko zna za tu firmu. Nema nas ovdje na tržištu, tako da nema potrebe ni da se reklamiramo.
Preuzeo sam jednu malu stolarsku firmu i mnogo ljudi mi je reklo, onih koji su u namještaju, da je u toj industriji stolica najteži artikal, da je najteže raditi. A ja, kako sam se bavio čitav život industrijom, bilo mi je neobično. Stolica ima četiri noge, naslon, nešto tapacirano. To mi je bio izazov, da vidim šta je to komplikovano.
CAPITAL: Koji je vaš kapacitet?
Smailbegović: Danas izvozimo nekih 30.000 stolica, otprilike nekih 1200-1300 svaki dan izađe iz te fabrike i ode na zapadna tržišta. BiH je malo tržište. Vjerovatno bi za nekih pet od sedam dana podmirio godišnje potrebe BiH. Proda se to negdje u neki hotel, restoran, nekom ko zna za mene.
CAPITAL: Odakle nabavljate sirovine?
Smailbegović: Od domaćih sirovina tu je uglavnom drvo, u BiH je drvna industrija prilično razvijena. A ostalo se uvozi, tekstil je uglavnom iz Kine, ne postoji proizvođač iz regije, mislim da je prva Turska gdje možete kupiti. Kožarska industrija je zamrla, zadnja fabrika koja je radila do prije pola godine je zatvorena. Sad se i koža mora uvoziti.
CAPITAL: Kada ste počeli da se bavite privatnim biznisom?
Smailbegović: Ja sam još od malih nogu imao neke biznise, znao sam zaraditi pare sa 14-15 godina. Volio sam fotografiju, dobio sam prvi fotoaparat, a kasnije sam kupio sebi projektore, laboratoriju. To su bili stari filmovi, imali su 36 snimaka. Bio je jedan stari slikar u Brezi. Obično su to bili svadbe, vjenčanja. I Rade dođe slika i za sedam dana su te slike gotove. A ja odem, fotografišem, sa biciklom se vratim za jedno dva, tri sata, to je bilo skoro nemoguće tada. Kako pobogu, Rade slikar, njemu treba sedam dana, a meni tri sata. Ako je troje na fotografiji, ja izradim tri slike i prodam 200-300 fotografija.
Smailbegović proveo 21 godinu na rukovodećim pozicijama u „Preventu“
CAPITAL: Bili ste direktor „Preventa“.
Smailbegović: To je jedan projekat koji sam radio 21 godinu. Od 1998. godine, kada sam bio prvi direktor, prvi zaposlenik, kada je „Prevent“ krenuo sa 50 radnika. I 21 godinu sam proveo, na direktorskim pozicijama, a kasnije kao član Nadzornog odbora, kada je „Prevent“ imao preko 5.500 do šest hiljada zaposlenih u BiH.
CAPITAL: Koliko ste napravili fabrika?
Smailbegović: U posljednjih 20-ak godina, nekih desetak fabrika, uglavnom za „Prevent“. I ovu – „Wood Team“.
CAPITAL: Koji su najveći problemi pri osnivanju kompanija?
Smailbegović: Svaki put iznova imate probleme, gdje ćete to napraviti, urbanističku dozvolu, građevinsku, izgubite godinu, dvije, tri, da biste gradili fabriku. A mi smo na evropskom liberalnom tržištu, gdje neće kupac čekati dvije godine za vašu građevinsku dozvolu. Moraju postojati industrijske zone gdje možete za pet dana imati dozvolu gotovu.
CAPITAL: Koliko je teško naći menadžere?
Smailbegović: Menadžere nije lako naći i nema ih puno, istinskih menadžera, treba ih prepoznati. Vi, ako imate 100 ljudi koji će vam doći u kompaniju, otprilike dva, tri ili do pet odsto su oni koji su briljantni. Njih da prepoznate, to je ogroman kapital. Imate takođe dva, tri ili pet posto onih – što prije ih se riješite, to ćete biti srećniji. I imate veliku većinu s kojima morate raditi, koje morate gurati, nadzirati. Ali to je život, ko menadžeriše, nosi se s time.
CAPITAL: Jeste li ikada bili u minusu?
Smailbegović: Jesam na jednom projektu. Kako je „Prevent“ krenuo od nule, bio sam u suvlasništvu. Zaista se to razvijalo jako dobro i onda, poslije jedno desetak godina, došla je ideja da to prodam. Porodica Hastor je željela da to grupiše, već je tu bilo puno kompanija, bilo je teško napraviti bilanse, tačno kako treba.
Napravili smo dogovor, prodao sam svoj dio i investirao u dva projekta, jedan su ove stolice koje se solidno razvijaju sve ovo vrijeme. A u jedan drugi projekat sam investirao i više novca, ali je to sve vrlo brzo propalo i ja sam vidio da je jedini zakonit način da se izađe iz svih problema da dam firmu u stečaj.
To se u poslu dešava, gdje bi bio kraj da od deset projekata imate deset uspješnih.
CAPITAL: Kako vam izgleda odnos države prema poslodavcima? Jeste li im partneri ili neko ko finansira državu?
Smailbegović: Velika većina gleda na poslodavce kao na neke tajkune, na ljude koji izrabljuju obespravljene radnike, koji im daju minimalne plate. Nije to baš tako, privatni sektor u BiH je, ja mislim, najzdraviji dio društva. Mislim da tu percepciju treba promijeniti. Mi imamo neke partnerske odnose, nije baš da nas šikaniraju. Ali to, prvo, nije institucionalno do kraja, to je na nekim relacijama, poznanstvima, pa dođe neki ministar koga znate, ili koji hoće da radi, pa onda sa njim uradite više u odnosu na neke druge. Ali nema tu sistemskog rješenja i sistemske podrške privredi.
Smailbegović u podcastu „Nikad u minusu“ otvoreno govori o stanju na tržištu rada, visini plata, uvozu radne snage, odnosu vlasti i privrednika.
Cijeli razgovor pogledajte na ovom linku.
Serijal pratite na:
• Portal: https://capital.ba/
• YouTube: https://youtu.be/aS6DjWjgKj8?feature=shared
• Facebook: https://www.facebook.com/capital.ba/
• Instagram: https://www.instagram.com/capital.ba/