TUZLA – U narednim danima trebalo bi da bude donesena odluka o prodaji imovine lukavačke Koksare. Biće to još jedna u nizu velikih državnih fabrika u Tuzlanskom kantonu koje su ugašene u posljednjih 20 godina, odnosno nakon privatizacije. Prije privatizacije, u ovoj regiji u industrijskim pogonima radilo je više od 50.000 radnika.
Proteklih dana u tuzlanskoj regiji obišli smo nekada velike pogone koji su zapošljavali hiljade radnika, obezbjeđivali finansijsku stabilnost u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, ali i značajno svojim rezultatima pomagali razvoju bivše Jugoslavije.
Više od 50.000 radnika u Tuzli svoj hljeb je zarađivalo u Diti, Aidi, Polihemu, TTU-u, Livnici čelika, Gumingu i SODA SO kombinatu. Dodamo li tome okolne gradove Živinice i Lukavac, dolazimo do Konjuha, koji je prema posljednjem dostupnom podatku zapošljavao 1.200 ljudi, dok su u Lukavcu radile fabrike cementa, sode i Koksara.
Nakon privatizacije, u manjem obimu rad su nastavile Dita u Tuzli te fabrike cementa i sode.
Vlada Edhema Bičakčića uništila industriju
Emina Busuladžić svoj radni vijek provela je u fabrici deterdženata „Dita“. Svjedočila je uništenju fabrike u kojoj je zaradila penziju.
„Sve su vještački propale, postavljali su direktore koji su preduzeća gurali u stečaj. To je počelo još 1993. godine, kada je sve što je bilo društveno postalo državno. Zakon o privatizaciji usvojila je Vlada Edhema Bičakdžića i to je početak kraja“, priča nam Busuladžić.
Edhem Bičakčić bio je premijer Federacije BiH od 1997. do 2001. godine. U njegovom mandatu usvojen je Zakon o privatizaciji, koji je postavio temelje za masovnu privatizaciju državnih i društvenih preduzeća u Federaciji. Međutim, kada je Vlada odlučila privatizovati firme, to nije učinila za novac, nego za sertifikate.
Sertifikate su dobili punoljetni građani Federacije BiH, radnici koji su imali neisplaćene plate i staž, a vrijednost sertifikata zavisila je od radnog staža i posebnog statusa. Postojala je i mogućnost preprodaje istih.
„Prodao sam ja svoje sertifikate za 300 KM. Svi su ih prodavali. Bila je neka vrijednost 19.200 KM“, priča nam jedan od pripadnika boračke populacije.
Mnogi ljudi su, zbog siromaštva, prodavali sertifikate za 10–20 odsto njihove nominalne vrijednosti. Tako su investicioni fondovi i pojedinci sakupili velike pakete akcija.
Upravo za sertifikate ili vaučere koje je podijelila država kupovane su akcije državnih preduzeća. Sistem je pukao upravo u preduzećima jer nije bilo svježeg kapitala (radilo se samo o preraspodjeli papira), firme su već bile prezadužene, menadžment je često ostajao isti, nadzor nad investicionim obavezama bio je slab, a investicioni fondovi preuzimali su firme bez stvarne proizvodne strategije.
Tokom 2000-ih Zakon o privatizaciji više puta je mijenjan. Uveden je tender u procesu privatizacije, a strateški investitori mogli su kupovati firme za gotovinu uz obavezne investicije i obavezu zadržavanja radnika. Međutim, te obaveze često nisu ispunjene.
Novinar iz Tuzle Marko Divković pratio je rad tuzlanskih fabrika, njihov krah, ali i zatvaranje.
„U startu je najveći problem bila činjenica da je nekadašnja društvena imovina prekomponovana u državnu. Nakon toga napravljena je najveća moguća greška, koju cijenim velikom podvalom i pljačkom, a to je odluka o privatizaciji uz korištenje famoznih sertifikata. Podvala se očituje u tome što su kreatori tog modela znali da će stanovništvo, izašlo iz rata, prodavati te papire ispod nominalne vrijednosti. Tako su ratni profiteri, šverceri i političari za sitniš dobijali milionski vrijednu imovinu“, priča nam Divković.
Kao svjedok iz prvog reda tih događaja kaže da Aida nije privatizovana jer je niko nije htio kupiti. Ostala je u vlasništvu Tuzlanskog kantona, ali su je na kraju uništili ministri i direktori koji su njome upravljali, a istovremeno otvarali sopstvene obućarske pogone i odvodili radnike.
„Livnica je bila privatizovana, ali novi vlasnici iz Hrvatske nisu imali namjeru razvijati proizvodnju, a uz to su radnike tretirali kao roblje. Privatizacija je poništena, Livnica je vraćena kantonu, koji opet nije znao šta će s njom, tako da je završila u stečaju“, objašnjava Divković.
Danas je njena imovina prodata privatniku koji je prvo obećao graditi savremeni stambeni kompleks, ali kako do toga nije došlo usred grada stoji zgrada obrasla u drveće i živice, kapija zaključana i samo ona i već propali natpis svjedoče šta je bilo u ovoj zarasloj imovini.
Dva radnika i tri šefa
Šetajući Tuzlom i tražeći stare pogone, došli smo do preduzeća TTU Energetik Tuzla. Oko nekadašnjih velikih pogona nalazi se živica, obrasla pruga i smeće. Pred jednom od hala pronalazimo dva radnika i tri šefa. Usput smo čuli da pored te hale radi još jedna u tom preduzeću.
„TTU, neprivatizovanu fabriku vrijednih i nadasve sposobnih metalaca, uništila je pohlepa nesposobnih i nezajažljivih političara, najviše iz SDA. U upravnom odboru TTU-a izvjesno vrijeme sjedio je Fadil Novalić, istovremeno direktor privatne metalske fabrike u Gradačcu. Novalić je potom voljom stranke ustoličen za premijera Federacije, pa je sa SDA, TK TTU gurnuo u stečaj, nakon čega su formirali nekakvo nedonošče, blijedu sliku TTU-a. TTU je bio ugledna fabrika reduktora, jedina u BiH, kao i Livnica čelika, jedina te vrste u BiH“, pojašnjava Divković.
U privatizaciji su uništeni i Industrija vrenja KVIN, jedina takva u BiH, Mljekara u Tuzli, Industrija gume i Elir. Polihem je propao zbog problema željeznice, koja je dugo bila u fazi raspada, pa se njome nije mogao prevoziti glavni repromaterijal – hlor, koji se nije smio transportovati kamionima.
Rijetki svijetli primjeri
U tuzlanskoj industrijskoj privatizacijskoj priči jedini svijetao primjer je Fabrika soli, koja je bila u vlasništvu radnika, a potom, kada se tržišno učvrstila, prodata jednoj tešanjskoj kompaniji. Tu su i Tehnograd-inženjering i Tehnograd Company, građevinske firme nastale od nekadašnjeg građevinskog kombinata Tehnograd. Dobri primjeri privatizacije, ali ne one sertifikacijske, jesu i Fabrika sode Lukavac, koju su kupili investitori iz Turske, i Cementara, koju su kupili Austrijanci.
Ni sadašnji ni bivši političari ne žele govoriti o privatizaciji s početka milenijuma, posebno oni koji čine vlast u Tuzlanskom kantonu, jer nova generacija ne želi nositi grijehe starijih kolega koji su danas ili u penziji ili u zatvoru.
Emina Busuladžić je sa svojim kolegama tri godine provela na ulici, i tokom zime i tokom ljeta, kada je Dita došla u stečaj. Za stečajne upravnike kaže da su „doktori za uništenje fabrika“ i da im ne treba vjerovati.
„Tri godine smo bili bez ikakvih primanja. Na kraju, kada je fabrika privatizovana, nismo mogli vratiti sve“, kaže ona.
Priča nam kako su radnici drugih fabrika završili na birou jer im nisu uplaćeni doprinosi. Tome je ponovo kumovala jedna od vlada Federacije BiH, jer su nakon provedene privatizacije donijeli odluku po kojoj su doprinosi uplaćeni samo radnicima državnih firmi.
U Federaciji BiH 1.088 firmi je potpuno privatizovano, dok su 94 djelimično privatizirane. Ne postoji baza podataka koja govori o broju osoba koje su ostale bez posla zbog strateški pogrešnog pristupa industriji u našoj zemlji.
