VAŠINGTON, Šećer je sirovina izložena najvećem protekcionizmu, u čiji se promet države najviše miješaju, mada se ne nađe na naslovnim stranama tako često kao nafta ili zlato, ocenio je Majk Medkdugal iz međunarodne brokerske kuće “Njuedž”.
Mnoge države, vodeći proizvođači šećera u svijetu, uvode na ovom sektoru trgovinske barijere i kvote koje utiču na cijene, ponudu i tražnju te sirovine i na domaćem i na međunarodnom tržištu.
Biznis vik (Bussines week) njujorški poslovni magazin prenosi da je, prema procenama svjetskih eksperata, protekcionistički odnos država prema šećeru najveći krivac za ograničenje raspoloživih količina i udvostručenje cijena te sirovine na svjetskom tržištu za manje od godinu dana.
Na Njujorškoj berzi sirovina šećer je 24. oktobra 2008. kotirao po 11,70, a 12. avgusta ove godine po 22,97 centi za libru.
SAD, na primjer, ograničavaju uvoz šećera da bi njegove cijene na domaćem tržištu održale na visokom nivou. Uz to, ograničavaju i domaću proizvodnju, a programom zajmova utiču na cijene.
Indijska vlada ograničava količinu šećera kod trgovaca tom sirovinom, kao i vrijeme tokom kojeg mogu da ga drže, da bi se spriječilo gomilanje zaliha. Vlada Indije određuje i najniže cijene šećera i primorava šećerane da joj prodaju 10 odsto proizvoda, kako bi po beneficiranim cijenama mogla da ga prodaje najsiromašnijima.
Na Tajlandu vlada kontroliše cijene ove sirovine na domaćem tržištu i određuje visoku carinu na uvozni šećer.
Pored protekcionističkog odnosa država, na ograničenje raspoloživih količina i nagli rast cijena uticale su i ovogodišnje preobilne padavine u Brazilu, koje su smanjile digestiju u tamošnjoj šećernoj trsci, kao i zakazivanja monsunskih padavina u Indiji, ističu stručnjaci.
Svjetska proizvodnja šećera će, prema prognozi ministarstva poljoprivrede SAD (USDA), u sezoni 2009/10. (oktobar/septembar) iznositi oko 160 miliona tona, a potrošnja će se u odnosu na tekuću sezonu povećati za 1,5 milion tona.
Rast tražnje šećera posljednjih godina djelimično se pripisuje povećanju prihoda stanovništva zemalja u razvoju, ali i većem korišćenju šećerne trske kao sirovine za biogorivo, koje opet postaje sve atraktivnije zbog obnove rasta cijena nafte.
Poljoprivrednici se u nekim zemljama, kao što je Brazil, ponovo vraćaju šećernoj trsci, koju su na neko vrijeme napustili zbog drugih isplativijih kultura. Međutim, za razliku od šećerne repe, koja je jednogodišnja kultura, za početak ubiranja prinosa kod šećerne trske potrebne su godine i znatnije investicije, koje je teško obezbjediti u doba svjetske kreditne krize, objašnjava Majk Mekdugal.
On napominje da će zbog problema finansiranja i 40 odsto novih kapaciteta šećerana predviđenih u Brazilu za 2009. biti realizovano tek u 2010.
U međuvremenu Indija je u roku od godinu dana od drugog najznačajnijeg svjetskog izvoznika šećera sa eksportom od 5,8 miliona tona, postala drugi najveći svjetski uvoznik, sa uvozom procenjenim na 1,8 miliona tona.