BEOGRAD, Građani Srbije koji priimaju oko 40.000 dinara mjesečno nemaju nikakve povlastice i sve teže preživljavaju. Ne mogu da konkurišu za povraćaj PDV, a nemaju pravo ni na kakve popuste. Sa prosječnom platom, građanin Srbije svrstan je u grupu imućnih. Nema prava ni na kakve povlastice, iako sa 41.821 dinarom mjesečno, ne može da podmiri ni najosnovnije troškove ishrane i sve većih računa za komunalije.
Četvoročlanoj porodici, u kojoj oba roditelja rade, potrebna je jedna i po prosječna plata samo da bi kupili sve namirnice iz potrošačke korpe. Oni kojima na račun svakog mjeseca legne prosječna zarada, međutim, plaćaju vrtić, opremu za bebe, infostan, struju i sve ostale obaveze pod istim uslovima kao i oni koji zarađuju i po pet puta više.
Medicinske sestre, vaspitačice, zaposleni u javnim preduzećima svrstani su tako u isti koš sa menadžerima, direktorima i vlasnicima privatnih firmi. Kada izdvoje novac za hranu, ostane im još oko 20.000 dinara, od čega samo za vrtić u Beogradu moraju da izdvoje više od 9.000 dinara po djetetu.
Ni olakšica koju je država uvela za povraćaj PDV na bebi opremu ne dotiče ove ljude. Pravo na ovu pogodnost imaju samo parovi koji ukupno zarađuju manje od 80.000 dinara mjesečno, odnosno manje od dvije prosječne plate.
I ekonomista Vladana Hamović smatra da je kriza najviše pogodila one koji imaju prosječna primanja, a takvih je oko 60 odsto među zaposlenima.
– Sigurno je najteže ljudima koji ne rade ili imaju najniže zarade, ali se skupoća „lomi“ na onima koji imaju prosječnu platu – smatra Hamovićeva. – Hrana sa 40 odsto učestvuje u kućnom budžetu, a to se najviše odnosi na ovaj sloj ljudi, jer oni najviše učestvuju i u potrošnji. Već dugo unazad, kako nam slabi kupovna moć, ovim ljudima je sve teže. Postavlja se pitanje kako uopšte preživljavaju. Uglavnom su to mladi koji imaju djecu školskog uzrasta, a troškovi njihovog obrazovanja i oblačenja uopšte nisu mali. Propisi ne prave nikakvu gradaciju ili su u pitanju samo finese.
Jelena Garić radi kao medicinska sestra u jednoj beogradskoj bolnici, dok joj je suprug zaposlen kao radnik obezbjeđenja.
– Zbog naših primanja, koja su ukupno nešto veća od 81.000 dinara, nemamo pravo ni na refundaciju PDV, ni popust za vrtić – priča naša sagovornica. – Lane smo upisali mlađe dete u obdanište, ali nismo mogli da plaćamo punu cijenu i morali smo da ga ispišemo. Stariji Luka je krenuo u školu i to nam je bio veliki izdatak. Ni ove jeseni Petar se neće družiti sa vršnjacima, već smo primorani da ga čuva baka koja je bolesna. Nekom i naša plata djeluje kao velika suma, ali dok kupimo hranu, sredstva za higijenu i platimo ratu za stan i komunalije, ne ostane nam skoro ništa.
NISU SIROTINJA
EKONOMISTA Aleksandar Stevanović smatra da ljudi sa prosječnim primanjima u Srbiji teško žive, ali da država, ipak, ne bi trebalo da im pomaže.
– Radnici koji imaju prosječne zarade nisu socijalni slučajevi – napominje Stevanović.
– Socijalna politika treba da se odnosi samo na siromašne. Druga je stvar što mi nismo zadovoljni što prosječan Srbin nema platu kao njegov kolega u Njemačkoj. Ako me pitate da li su prosječne zarade niske, smatram da jesu i da je teško preživjeti s tim novcem. Naša teška situacija danas je posljedica loših kolektivnih izbora jednog društva. (Novosti)