BUKUREŠT, Njemački trgovinski koncern Lidl za Hrvatsku je, kao i za Rumuniju, dobio kredit ogranka Svjetske banke za pomoć tamošnjoj poljoprivredi.
Međutim, na primjeru Rumunije se vidi da bi tamošnjim seljacima bilo bolje bez te “pomoći”.
U reportaži političkog magazina Monitor njemačke stanice ARD emitovanoj prošle nedjelje, novinari su posjetili jednu pijacu u Bukureštu. Štandovi su prepuni svježeg voća i povrća, prvoklasni paradajz se prodaje za tek 80 dinara, ali kupaca jedva da ima.
Šta više, mnogi štandovi su prazni jer su seljaci prestali dolaziti. Ne isplati se. Nedaleko je trgovački centar i tamo je još jeftinije. Niko ne pita odakle je to voće i povrće i kakvog je ukusa.
U Rumuniju je stiglo čitavo mnoštvo diskontnih lanaca, ali Lidl i Kaufland njemačkog Schwarz Dienstleistung KG je uspio “osvojiti” tu zemlju.
Širom zemlje je otvoreno 186 trgovina i što je pravi skandal, upozoravaju njemački novinari, to je ostvario i uz kredit Međunarodne finansijske korporacije (IFC), finansijskog servisa Svjetske banke za pomoć u razvoju.
Sve u svemu, njemački trgovački koncern je dobio kredit od ukupno 393 miliona dolara za proširenje svog poslovanja u Hrvatskoj, Srbiji, Poljskoj, Bugarskoj i naravno Rumuniji.
Samo za Rumuniju je dobio 67 miliona američkih dolara. Komercijalni uslovi tog kredita nisu naročito povoljni, posebno ne u ovo doba izuzetno niskih kamata.
Ali je izuzetno važno nekoj kompaniji da dobije kredit IFC-a iz drugog razloga: to je garancija privatnim ulagačima da su taj projekt proverili stručnjaci Svjetske banke i odobrili njegovo sprovođenje. A ko će od državnih službenika zemlje za koju je odobren taj kredit posumnjati u efikasnost Svjetske banke i njene sestrinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda? Zato im je bolje izdati sve potrebne dozvole što prije i ne postavljati suvišna pitanja.
Po statutima IFC-a, izdavanje kredita je zato povezano i s uslovima koje takav projekt mora ispunjavati. On mora nuditi proizvod koji će moći kupovati i siromašno stanovništvo, on mora povećati broj lokalnih proizvođača i kao treće otvoriti nove puteve distribucije za regionalne proizvođače hrane.
Kod prvog uslova, čini se da Lidl u Rumuniji zaista nudi nešto i najsiromašnijima. Ali on to čini na način tipičan za koncern koji se u međuvremenu proširio po čitavoj Evropi i postao jedan od najvećih diskonta na čitavom svijetu. Tako se i u rumunskom Lidlu nudi praziluk i salata – iz Poljske, šampinjoni iz Mađarske, a glavice luka s dalekog Novog Zelanda. Svega toga naravno da ima u izobilju i kod rumunskih proizvođača.
Lidl tek šturim saopštenjem novinarima ARD-a priznaje kako 71 odsto životnih namirnica koje nudi na policama rumunskih trgovina ne dolazi iz Rumunije.
Kod “podsticaja proširenja broja lokalnih dobavljača” je zato stanje postalo još gore. Novinari su posjetili Baleni, pedesetak kilometara od Bukurešta gdje je novcima Evropske unije izgrađen veliki otkupni centar.
Iz njega odlazi voće i povrće u mnoge velike diskonte koji su se raširili po Rumuniji, ali Damian Ene se žali se da je sve gore. IFC uz kredit traži da se lokalnim poljoprivrednicima i dugoročno ponudi nekakva perspektiva, ali od toga nema ni traga.
Sve zavisi od trenutne potražnje i čak ni taj otkupni centar ne zna, što će se tražiti za dva mjeseca: trajnih ugovora nema. A ako se roba nije prodala, onda je oni moraju uzeti nazad. Sve u svemu, već se nekim poljoprivrednicima više ni ne isplati da beru svoje voće i povrće. Iako nadničare moraju plaćati samo 1,5 evra na sat, radije preoru čitav rod. Nekima još pomažu njihova djeca, ali već mnogi razmišljaju da se radije prijave kao nezaposleni i primaju socijalnu pomoć.
Svjetska banka traži i “nove puteve distribucije za lokalne proizvođače hrane”. Bibiana Stanciolou je teškom mukom stvorila vlastitu malu fabriku tradicionalnog rumunskog džema od šljiva. Njeni proizvodi su se dobro prodavali i bilo ih je na policama rumunskih samoposluga sve dok joj nisu došli predstavnici Lidla.
Tražili su od nje da proizvodi za njih, u većim količinama ali pod znatno gorim uslovima od onih u kojima radi kao samostalni proizvođač. Inače, prijetili su joj ljudi iz Lidla da će napraviti vlastiti rumunski džem od šljiva.
Bibiana Stanciolou je tek teškom mukom stekla i evropsku deklaraciju o svom proizvodu tako da je odbila tu ponudu. Lidl je doista ubrzo lansirao vlastiti džem čak za trećinu jeftiniji od njenog.
Kako da to postigne, prehrambeni koncern svakako zna. Treba samo pogledati popis sastojaka jednog takvog proizvoda i popis brojaka nakon slova “E”. To su dozvoljeni aditivi kojima se lako mjenja boja, ukus i konzistencija džema kako bi bio što ukusniji i bez najskupljeg sastojka: svežeg i kvalitetnog voća.
Rumunska proizvođačica džema je tvrdoglava i želi i dalje proizvoditi, makar joj prodaja opada. Ona koristi voće i sastojke samo domaćih proizvođača, dakle ono na što se obavezao i Lidl. Odakle su njegove šljive, to po evropskim propisima čak ne mora ni pisati na teglici. Deutsche Welle, ARD