Političari ne prijavljuju imovinu jer nema kazne

SARAJEVO, BANJALUKA, Stvarno imovinsko stanje bh. političara poznato je samo njima. Informacije o tome šta posjeduju trebale bi biti dostupne javnosti, međutim zakoni ove države ne omogućavaju njenim građanima da saznaju da li su se oni za koje su glasali tokom mandata enormno obogatili. Institucije ponekad skrivaju imovinu čak i onih koji ispune imovinske kartone. To bi se trebalo promjeniti ako sankcije koje su predložene Parlamentu Bosne i Hercegovine (BiH) na usvajanje budu uvrštene u Zakon o slobodi pristupa informacijama u BiH.

Zakon od političara zahtijeva transparentnost prema glasačima kada se radi o imovini koju su stekli prije i tokom mandata. Iako dva zakona zahtijevaju da političari dostave ove informacije, te da one budu dostupne javnosti, niti jedan ne predviđa sankcije. Zakone podrivaju bilo političari koji nisu sasvim spremni objelodaniti informacije o vlastitoj imovini, bilo zvaničnici koji poriču da pojedini političari posjeduju imovinu i ometaju uvid u traženu dokumentaciju.

Kršenje zakona

Izborni zakon BiH precizira da je svaki kandidat za izbornu funkciju dužan podnijeti izjavu o svom ukupnom imovinskom stanju Centralnoj izbornoj komisiji (CIK).

Iako je prijavljivanje imovine zakonska obaveza i javna informacija, političari često ne prijavljuju svu svoju imovinu. Također, ne postoji kazna, osim moralne osude, ukoliko ne kažu istinu.

Čak i kada političar odluči da ispravno popuni imovinski karton, zvaničnici na nižim nivoima ponekad ne poštuju Zakon o slobodi pristupa informacijama negirajući njegovu svrhu. Sa obrazloženjem da je ovo postala sve prisutnija praksa, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je 2. septembra usvojio izmjene Zakona o slobodi pristupa informacijama kojima je uvedena sankcija – novčana kazna u rasponu od 1.000 KM do 15.000 KM za instituciju, odnosno od 200 KM do 5.000 KM za odgovornu osobu koja ne dostavi tražene informacije. Brojni su primjeri kršenja ovog Zakona.

Gdje je istina?

Na primjer, Osnovni sud Banja Luka je na upit novinara Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva odgovorio da premijer Republike Srpske (RS) Milorad Dodik, predsjedavajući Savjeta ministara BiH Nikola Špirić, član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović, bivši predsjednik Vlade RS Dragan Mikerević, bivši predsjednik RS-a Dragan Čavić i predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP) Mladen Ivanić nemaju nikakvu imovinu na području opštine Banja Luka.

Dragan Kojić, rukovodilac Zemljišno-knjižne kancelarije u Banja Luci potpisao je dopis u kojem se kaže da “navedena lica nisu evidentirana u zemljišnoj knjizi kao titulari prava vlasništva ili nekih drugih oblika stvarnih prava, npr. prava raspolaganja ili korištenja.”

Međutim, Špirićevi i Dodikovi imovinski kartoni ukazuju da ovo nije istina.

U izjavi o imovinskom stanju iz 2006. godine Špirić se nije previše trudio oko prijavljivanja imovine – naveo je da posjeduje stan i automobil ne precizirajući njihovu vrijednost ili marku vozila. U izjavi koja ne predstavlja javni dokument, ali ide na provjeru Državne agencije za istrage i zaštitu a koju je krajem te godine podnio CIK-u, Špirić navodi je da je vlasnik vozila Audi A6 i troiposobnog stana u Banja Luci. Ako je ovaj stan i dalje registrovan na njegovo ime, Kojićeva kancelarija bi trebala imati te podatke.

Dodikov imovinski karton pokazuje da on posjeduje mnogo više — iako Kojić u svom dopisu kaže da o tome nema evidencije.

Njegov imovinski karton sa kraja juna 2006. godine pokazuje značajnu imovinu koja bi trebala biti evidentirana u zemljišno-knjižnoj kancelariji Osnovnog suda Banja Luka. Međutim, Kojić u svom dopisu navodi da Dodik nije evidentiran kao vlasnik imovine.

Dodik navodi da ima stan u Laktašima vrijedan 30.000 KM, porodično nasljeđe (ne navodeći šta) vrijedno 300.000 KM, porodičnu kuću vrijednu 200.000 KM, automobil vrijedan 100.000 KM, dionice u preduzećima ne navodeći kojim i u kojoj vrijednosti. Bilo bi logično da je dio ove imovine evidentiran u Kojićevoj kancelariji. Također, novinari CIN-a nisu pronašli informaciju da je u protekle tri godine Dodik prodao išta od svoje imovine u Banjalučkoj regiji.

Prema zakonu, kandidati za izbornu funkciju na nivou BiH ili entiteta su dužni prijaviti sve sadašnje prihode i izvore prihoda, uključujući plate, dobit od imovine, priloge, uplate i druge zarade ostvarene u zemlji i inostranstvu u protekloj kalendarskoj godini. Također su dužni prijaviti svu imovinu, uključujući novac, račune u banci, poslovnu dokumentaciju, dionice, vrijednosne papire, obveznice, nekretnine, ličnu i drugu imovinu i dobra u vrijednosti većoj od 5.000 KM u zemlji i inostranstvu.

Također trebaju navesti svoje rashode, te dugovanja, obaveze, mjenice, kredite i garancije za takve obaveze u BiH i inozemstvu. Izjava o imovinskom stanju popunjena u skladu sa zakonom treba da uključuje i podatke o imovinskom stanju članova kandidatove uže porodice — bračnog druga, djece i članova domaćinstva prema kojima on ima zakonsku obavezu izdržavanja.

Kako bi se znalo šta političari imaju i koliko su stekli tokom svog mandata zakonom je predviđeno da podnesu imovinski karton i nakon što napuste određenu funkciju.

Kazne nisu predviđene

Ali zakon ne predviđa nikakve sankcije za one koji unesu netačne informacije. Ovako političari sami odlučuju koliko transparentni žele biti.

Maksida Pirić, portparol CIK-a kaže da izborna komisija ne može uraditi ništa u slučajevima kada postoje velike nepodudarnosti.

“Tu su jedino javnost i mediji. Zaista, mi ne provjeravamo sadržaj. Mi to nismo u mogućnosti”, kaže ona. “Niti smo osposobljeni, niti nas ima toliko da možemo provjeriti sve izjave o imovnom stanju. Zato i jeste tu javnost i mi objavljujemo te izjave da bi eventualno predstavnici medija mogli uočiti da li ima eventualno drastičnih razlika i eventualno ne znam ko da bi mogao podnijeti prijave.”

Političari formulare popunjavaju ručno, što stvara dodatni problem – naime, neki od njih su nečitki zbog lošeg rukopisa. Političari često ignorišu zahtjev da navedu valutu u kojoj izražavaju vrijednost svoje imovine (bilo da je u pitanju KM, euro ili neka treća), zbog čega se ne može steći prava slika o njihovom stvarnom imovinskom stanju.

Sankcije su predviđene samo u slučaju da kandidat na početku ili na kraju mandata uopšte ne ispuni i preda potpisan obrazac o imovinskom stanju. Za ovaj “propust” predviđena je novčana kazna od 200 KM do 5.000 KM.

Halid Genjac, predsjedavajući parlamentarne Komisije za pripremu izbora Vijeća ministara BiH kaže da funkcioneri odgovaraju za istinitost podataka navedenih u imovinskom kartonu.

“Ako čovjek u obrascu ne navede sve što ima to je već netačno. Ako samo pola navede to je samo po sebi netačno.” kaže Genjac i dodaje da je za sada kazna za nepotpune ili netačne navode samo javna osuda.

Radi transparentnosti, usvojen je Zakon o slobodnom pristupu informacijama u BiH, čija je svrha da pruži uvid u informacije o javnim ličnostima svim građanima. Ovaj zakon ne uključuje sankcije za one koji ne odgovore ili ne dostave tražene podatke. Nepostojanje regulative koja bi to spriječila ostavlja mogućnost institucijama da ignorišu ovaj zakon ili da na svoj način tumače šta je to “u interesu javnosti”. Izmjene zakona na Parlamentu BiH mogle bi to promijeniti i učiniti informacije dostupnim.

Novinari CIN-a su krajem decembra 2008. godine na adrese sudova u oba entiteta i Distriktu Brčko uputili zahtjev za pristup informacijama o imovini 32 bh. političara. Dok su neki poštivali zakon, drugi su davali izgovore, postavljali uslove i nepremostive prepreke.

U prvom odgovoru Osnovnog suda Banjaluka, sudski administrator Miron Bjelovuk kaže da Sud nije u mogućnosti dostaviti tražene podatke. Svrha zahtjeva je bila da se utvrdi šta se nalazi u vlasništvu političara ali Bjelovuk je odgovorio da Sud može dati uvid u informacije ukoliko dostavimo detaljne podatke o imovini koju želimo provjeriti. Dodao je da uz redovne aktivnosti Sud ne može odgovoriti na zahtjev.

Različito tumačenje zakona

Istražujući imovinu bh. političara, novinari CIN-a su dobijali zanimljive odgovore koji bi, da postojeći zakon predviđa sankcije, bili znatno drugačiji.

Dijana Ajanović, predsjednica Općinskog suda Zenica odobrila je uvid i kopiranje čitavog predmeta firme Gas&Metal d.o.o. Visoko, koja je u vlasništvu Vahida Heće, ministra energije, rudarstva i industrije Federacije BiH. Međutim, njen kolega nije dijelio njen stav, što pokazuje koliko se razlikuju tumačenja ovog zakona.

Ramo Ljevaković, šef sudskog Registra je smatrao da je dovoljno dati samo izvod iz registra uz obrazloženje da nema zakonske osnove da se izvrši uvid u cijeli predmet, te je pokušao onemogućiti novinare CIN-a da pristupe kompletnom registru firme. U istoj instituciji dvoje sudija imaju različita mišljenja koje informacije trebaju biti dostupne javnosti.

Zbog nepostojanja sankcija, političari, čini se, prijave tek djelić svoje imovine a zvanične institucije i pojedini zvaničnici onemogućavaju pristup dokumentaciji krijući tako stvarno bogatstvo bh. političara. Novinari kojima su takvi zadaci u opisu posla ponekad ne uspiju zaobići sve birokratske prepreke i samovolju. Prepreke na koje obični građani nailaze kako bi došli do onoga što se u zakonu naziva javnim podacima još su veće. Izmjene Zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH bi mogle ovo promijeniti i omogućiti javnosti uvid u informacije.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo