FRANKFURT – U izboru za novog čelnika Evropske centralne banke izdvojila su se tri kandidata, ali njihov uspjeh neće zavisiti samo od ličnih referenci, već i od raspodjele ključnih funkcija i odnosa snaga unutar eurozone.
Nagađa se da bi Christine Lagarde, aktuelna predsjednica Evropska centralna banka, mogla preuzeti čelnu poziciju u Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu.
Trka za nasljednika Christine Lagarde već je počela, i to prije nego što je njen odlazak zvanično potvrđen. Diskretno plasirane informacije sredinom februara o mogućem ranijem napuštanju funkcije bile su dovoljne da pokrenu političko i institucionalno pozicioniranje unutar eurozone.
Iako Lagarde javno tvrdi da još nije donijela konačnu odluku, spekulacije o mogućem prelasku na čelo Svjetskog ekonomskog foruma dodatno su otvorile prostor za potencijalne nasljednike i lobiranje država članica.
Odluku će donijeti lideri 21 zemlje eurozone, u trenutku kada se paralelno otvaraju i druge ključne funkcije unutar ECB-a. Do 2027. godine očekuju se promjene na poziciji glavnog ekonomiste, u Izvršnom odboru, kao i na mjestu potpredsjednika, koje bi trebalo da preuzme Boris Vujčić. Riječ je o rijetkoj situaciji koja omogućava šire preslagivanje uticaja unutar institucije.
Balans snaga i neformalna pravila
Prema analizi francuskog lista Le Monde, tri kandidata već su ušla u trku: Klaas Knot, bivši guverner nizozemske centralne banke, Pablo Hernández de Cos, bivši guverner Banke Španije, i Joachim Nagel, predsjednik Bundesbanke.
Njihove kandidature prevazilaze lične ambicije i odražavaju dublju borbu za nacionalni uticaj unutar jedne od ključnih institucija eurozone. U pitanju je tipično evropsko balansiranje između „velikih“ i „malih“ država, ali i između takozvanih „jastrebova“ i „golubova“, odnosno zagovornika restriktivnije i fleksibilnije monetarne politike.
Neformalno pravilo nalaže da među šest članova Izvršnog odbora, sa sjedištem u Frankfurtu, bude po jedan predstavnik svake od četiri velike ekonomije – Njemačke, Francuske, Italije i Španije. To dodatno sužava izbor, jer je Francuska već dva puta imala predsjednika ECB-a, dok bi izbor kandidata iz Njemačke bio politički osjetljiv s obzirom na to da ta zemlja već ima snažan uticaj u evropskim institucijama.
U takvom odnosu snaga, kao najozbiljniji kandidati izdvajaju se Knot i Hernández de Cos. Knot ima snažnu reputaciju i podršku sjevernih zemalja, ali ga prati percepcija monetarnog „jastreba“, što može ograničiti njegovu prihvatljivost. Hernández de Cos, s druge strane, dolazi iz „mekšeg“ pristupa monetarnoj politici i ima značajno međunarodno iskustvo.
Kompromisi odlučuju
Njegov izbor mogao bi otvoriti prostor Francuskoj da preuzme funkciju glavnog ekonomiste – ključnu poziciju u oblikovanju monetarne politike. Ukoliko bi, međutim, bio izabran kandidat koji se percipira kao „golub“, poput Hernández de Cosa, Njemačka bi vjerovatno tražila tu funkciju kao protivtežu.
Već se pominju i potencijalna francuska imena za tu poziciju, uključujući Laurence Boone i Agnès Bénassy-Quéré, što bi ujedno doprinijelo smanjenju rodnog disbalansa u ECB-u, gdje žene trenutno zauzimaju tek dva od 27 mjesta.
Ishod izbora neće zavisiti samo od kvaliteta kandidata, već prije svega od šireg paketa političkih kompromisa. Ključno pitanje biće raspodjela uticajnih funkcija, posebno mjesta glavnog ekonomiste, koje može poslužiti kao instrument ravnoteže među državama članicama.
U pozadini cijelog procesa nalazi se i strateško pitanje budućeg pravca monetarne politike ECB-a – između strože kontrole inflacije i veće fleksibilnosti u podsticanju ekonomskog rasta.
Iako je pozicioniranje kandidata već u toku, konačan ishod ostaje neizvjestan. Dosadašnja praksa pokazuje da se ovakve odluke često donose u posljednjem trenutku, kroz političke dogovore koji nadilaze očekivanja tržišta. Eventualni odlazak Lagarde tako je tek pokrenuo proces koji će odrediti budući pravac monetarne politike eurozone. Forbes

