BEOGRAD, Odavno je poznato da u lancu hrane od njive do trpeze, ili od proizvođača do potrošača, najviše zarade trgovci, najmanje proizvođači, a ceh plaćaju – potrošači.
Roba dok stigne do rafa ili tezge, po pravilu, promijeni više posrednika, svako uzme svoj “dio kolača”, što nekad i desetostruko podiže cijene namirnica.
Ranije su postojale zadruge koje su otkupljivale robu od proizvođača, koji su bili sigurni da će ono što se proizvede biti i plaćeno. Sada je, nažalost, proizvođač prepušten samom sebi, kako se snađe. Da ne bi propadala roba, pošto se uglavnom radi o voću i povrću, proizvođači su, kako ističu u Centru potrošača Srbije, primorani da je prodaju nakupcima.
“Nedavno smo imali situaciju kada su proizvođači nakupcima prodavali paradajz po cijeni od 10 dinara po kilogramu, a na našim pijacama on je prodavan višestruko skuplje, po 100 dinara, i tek je prije nekoliko dana pala cijena”, kaže Vera Vida, predsednica CEPS-a.
Proizvođač u Srbiji ne može da se poredi s kolegama iz evropskih zemalja iz prostog razloga što država njima obezbJeđuje određene subvencije i garantuje otkup, što kod nas u Srbiji to ni izdaleka nije tako.
Proizvođač sam nalazi trgovca kojem će da proda robu, i to nije trgovac koji odmah ide na pijacu, već se nekoliko njih “ugradi” u cIJenu dok roba stigne do tezge. Tako su u jeku sezone paprene cene povrća i voća.
Agroekonomista Milan Prostran kaže da na srpskim pijacama ima sve manje proizvođača a sve više preprodavaca, što u dobroj meri i podiže cIJene povrća i voća. Prema njegovoj procJeni, hrana u proseku promeni tri ruke do finalnog kupca.
“Nakupci, naravno, rade na crno i dobro su organizovani, otkupljuju i do nekoliko puta jeftinije robu od seljaka, pa angažuju prodavce koji rade za simboličnu nadoknadu”, konstatuje Prostran, i dodaje da to ništa nije novo, da ih je i u prethodnom sistemu bilo. Večernje novosti