BERLIN, „Rekonstrukcija i obnova socijalne države su neohodne. Ali to ne znači da joj treba zadati smrtonosni udarac, već je riječ o očuvanju njene suštine“. Ovo je rekao Gerhard Šreder prilikom predstavljanja „agende 2010“ 14. marta 2003.
Deset godina kasnije jasno je da ovaj cilj nije ostvaren. Socijalna država je erodirala. Njemačka je na putu u klasno društvo. Trebalo bi da se naviknemo na ovaj pojam. Vremena u kojima se socijalno-politički kapitalizam oličen u rečenici drugog kancelara poslijeratne Njemačke, Ludviga Erharda, „blagostanje za sve“ činio iole mogućim – su prošla. Era socijalne tržišne ekonomije je za nama.
U Njemačkoj je došlo do velikog razvlašćivanja, ali ne bogatih, već građana. „Izvještaj o siromaštvu Njemačke vlade“, koji je predstavljen prošle nedjelje, idealan je dokaz za to. Moraćemo samo da se potrudimo da bismo odgonetnuli tužnu poruku ovog izvještaja, jer se vlada posljednjih mjeseci žestoko potrudila da uljepša stvarno stanje stvari.
Ali istinu nije mogla da prikrije. Njemačka je nepravedna zemlja. Godine 1970. deset procenata najbogatijeg dijela stanovništva posjedovalo je 44% ukupne neto imovine u (Zapadnoj) Njemačkoj, a u 2011. 66%. Opšti porezi poput poreza na zarade i PDV čine 80% ukupnih poreskih prihoda, a porezi na korporacije i kapitalnu dobit samo 12%. Gotovo 8 miliona ljudi u Njemačkoj radi u sektoru niskih zarada, a njih 12 miliona živi na ili ispod granice siromaštva. 25% svi zaposlenih u Njemačkoj radi tzv. prekarne poslove: ugovori na određeno vrijeme, po učinku, praksa. Svako drugo novootvoreno radno mjesto je radno mjesto na određeno vrijeme.
Možemo da nastavimo sa iznošenjem sličnih statistika; mnoge od njih nalaze se u ovom izvještaju, a druge možemo naći u istraživanjima sociologa. Sve je to u stvari već odavno poznato. Ali većina ljudi samo ravnodušno sliježe ramenima. „Nije mi jasno zašto sa tako malo ljudi buni protiv ovog neproporcionalnog porasta zarada i imovine?“, pita se socijalni istoričar Hans-Ulrih Veler.
Međutim Veler bi trebalo da zna odgovor, jer šta su brojke u poređenju sa interesima? Šta je stvarnost u poređenju sa strukturama moći? Industrija, vladajuće partije, većina medija, pristrasni istraživači i instituti, svi oni pomažu u opovrgavanju, relativizaciji i ignorisanju činjenica. Kartel profitera je toliko moćan da više i ne mora da obraća pažnju na stvarnost, već može da stvara sopstvenu.
A ako ni to ne pomaže, poseže se za argumentom da nas novac ne čini srećnima. Tako je nedavno u Bundestagu, povodom rasprave o predstojećem izvještaju o siromaštvu, poslanik CDU-a, Matias Cimer, izjavio: „Cijela debata se previše bavi materijalnim faktorima.“
Pred našim očima se već odavno odigrava slom ovog društva. Raspadaju se ulice, škole, gradovi. Na raskrsnicama srećemo ljude kako kopaju po kontejnerima u potrazi za flašama, ne bi li zaradili koji evro od kaucije. Ali naučili su nas da više ne vjerujemo svojim očima i da nepravdu smatramo neophodnom, a bezumlje razumnim. I sve to samo zato da bi se ostvareni prihodi slivali ka gornjim slojevima, uz istovremno prikrivanje da se to zaista dešava.
To je sistem laži. Ideolozi neoliberalizma rado govore o zaslugama za koje slijedi nagrada. Ali mi ne živimo u društvu zasluga. Mi živimo u korporativnoj državi. U svom agenda-govoru Šreder je rekao: „U ovom trenutku izgledi da će neko dijete iz viših slojeva pohađati gimnaziju su šest do deset puta veći od onih djece iz radničkih porodica. To moramo da promijenimo“. A danas, deset godina kasnije, predsjednik SPD-a Zigmar Gabriel kaže: „Ova socijalna država mora da učini sve kako naše porijeklo ne bi određivalo našu sudbinu.“
Socijalno-politički ciljevi nisu ostvareni. Ali zato ekonomsko-politički jesu. Politika agendi, koju je Šreder osmislio, a Merkel nastavila, ojačala je njemačku ekonomiju, ali je zato oslabila Nijemce.
Na svojim najpotresnijim stranama, izvještaj svjedoči o potpunom gubitku iluzija kod ljudi. Na pitanje o razlozima nečijeg bogatstva, samo četvrtina ispitanih navodi izuzetne sposobnosti i težak rad. Sa druge strane daleko veći broj smatra da su glavni razlozi porijeklo (46%) ili socijalne veze (39%), dok oni najdublje razočarani navode prevrtljivost (30%) ili nepravednost ekonomskog sistema (25%).
Šta je strašnije, to što su ovi ljudi do te mjere realni ili to što su toliko pasivni? Biznis i Finansije