Naplata je ubica privrede

BEOGRAD, Dobar dio privrednika ih iščekuje i priziva, ali sudeći prema raspoloženju nadležnih u Srbiji, ograničeni rokovi plaćanja teško da će skoro zaživjeti. Privreda se nada da će makar uspjeti da privoli državu da prihvati evropsku direktivu o plaćanju, po kojoj je javni sektor dužan da svoje obaveze izmiri u određenom roku. Vladina uredba koja bi ista pravila uvela i među privatnike, međutim, kako objašnjavaju nadležni, nije primjerena liberalnoj ekonomiji kojoj teži Srbija. Liberlna pravila, s druge strane, izgleda nisu bila smetnja da se uvede niz uredbi, među kojima je i ona kojom se mljekare obavezuju da 40 odsto sirovine prerade u dugotrajno i kratkotrajno mlijeko.
Dvije trećine privrednika u Srbiji svoja potraživanja naplate tek za 120 dana, a jedan dio novac čeka i više od 300 dana. Ova statistika nas stavlja na skoro posljednje mjesto u Evropi. Ispred nas je, prema pojedinim istraživanjima, čak i Albanija. Tamo se na novac čeka 127 dana, dan manje nego u Srbiji.
U Ministarstvu trgovine i usluga Srbije smatraju da je naplata prije svega ugovorni odnos dvije strane, kupca i prodavca, to je dio konkurentske utakmice, i to ne bi trebalo nikada i nigdje da bude regulisano zakonom.
Na pitanje, šta onda kada se ugovore rokovi naplate od par mjeseci, ali se na kraju opet “prebace”, u resornom ministarstvu ističu, da za to postoje nadležni sudovi. Realnost su, međutim, spori i skupi sporovi.
– Postoje trgovinski sudovi i ako neko prekrši ugovor, taj plaća penale. Problem je što su sudovi spori i ide se linijom manjeg otpora – smatra ekonomista Saša Đogović. – Tu je i pitanje sposobnosti menadžmenta da li može da raskine ugovor sa takvim komitentima i da nađe nove. Problem u Srbiji, za koji je odgovorna država, jeste taj što postoje monopoli i koncentracije kapitala. Da postoji slobdna konkurencija i da mogu da dođu pravi snažni strani lanci, onda bi imali povoljniji ambijent za dobavljače. Ceh sada plaćaju potrošači i slabiji u lancu dobavljača.
Rokovi rastegnuti preko svake izdrživosti glavni su uzrok velike nelikvidnosti srpskih preduzeća. Dok mjesecima čekaju novac za svoju robu, porez na dodatu vrijednost su morali da plate unaprijed. Najveći problem imaju u prehrambenom sektoru, posebno u klaničnoj i konditorskoj, ali i pekarskoj industriji. Gotovo da svi svima duguju.
Proizvođači zato postavljaju pitanje zašto je neplaćanje na vrijeme i prebacivanje rokova i po nekoliko puta u Srbiji postalo uobičajena poslovna praksa.
– Trgovac naplati robu u gotovini, a nama plaća kad stigne, tačnije kad hoće – žale se mahom dobavljači. – Praktično u situaciji smo da trgovce finansiramo beskamatno, a ako se bunimo, onda nas ucjenjuju, jer mogu da se snadbjeju i na drugoj strani.
Zakon
Rješenje problema, smatraju pojedini, nije u ograničenim rokovima, već drugim zakonskim rješenjima. – Država se trudi da poštuje principe liberalne ekonomije. Teorijski je moguće da se uvede uredba o rokovima plaćanja, ali to ne bi bilo u skladu sa principima liberalne ekonomije – kaže Goran Džafić, zamjenik direktora nacionalne agencije za regionalni razvoj. – Shvatam da se reguliše odnos države prema privredi, ali stvaranje obligacionog odnosa između dva privredna subjekta ne ide u tom smjeru. Mislim da je rješenje u Zakonu o odgovornosti direktora. Ako naruči robu, a svjestan je da ne može da plati, mora da odgovara i to svojom imovinom. Po pritužbama vidimo da ima problema u trgovinskim lancima, ali tu se postavlja pitanje monopola.  Novosti