SARAJEVO, Specijalizirani magazini i istraživački centri svojski se trude razotkriti korupciju u zdravstvu, a mainstream mediji tematici pristupaju šturo, najčešće u suglasju s različitim centrima moći.
S obzirom na rasprostranjenost svih aspekata i oblika korupcije u bosanskohercegovačkom društvu, jasno je da mediji nemaju jednostavan posao pri tretmanu ovih tema. Antikorupcijska mreža nevladinih organizacija Account je 2013. godine ustanovila da u sekundi korupcija pojede 47 KM. Eldin Karić, novinar i direktor Accounta, za Nezavisne novine je kazao:
“U momentu kada smo mi počeli raditi, od 18. jula [2012. godine] do danas, ta je cifra već prešla 1,6 milijardi KM.”
Situacija je još alarmantnija po pitanju mita: Centar za istraživačko novinarstvo je, analizirajući podatke nevladine organizacije Transparency International, još 2010. godine iznio podatak da su svaki četvrti građanin i građanka putem davanja mita riješili problem ili dobili uslugu. Ivana Korajlić iz Transparency Internationala je u ranijem tekstu o korupciji o zdravstvu potvrdila da je ovaj sektor posebno podložan mitu, te da je po njihovim podacima “medicinsko osoblje sektor kojem građani najčešće daju mito.”
Samo tri pravosnažne presude
U korupciji ogrezlo zdravstvo, opet, rijetko je završavalo na sudu: članak Tatjane Čalić od 13. oktobra 2016. godine na portalu Buka, pod naslovom “Korupcija u bh. zdravstvu ili kako smo sistematski uništeni podmazivanjem i čašćavanjem”, tako navodi vrlo indikativnu i problematičnu činjenicu da su od 2012. godine do danas samo tri doktora u našoj zemlji pravosnažno osuđena za korupciju. Ginekolog Zoran Petrović je priznao krivicu i dobio kaznu od tri mjeseca zatvora zbog zahtijevanja mita od pacijentice u vezi s njenim porođajem i oporavkom nakon istog. Nakon prihvaćene molbe da zatvorsku kaznu zamijeni novčanom, Petrović je platio 4.500 eura umjesto boravka u zatvoru.
Almir Mirojević iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu dobio je tri godine zatvora zbog uzimanja novca radi zapošljavanja. Svjedokinja na ovom slučaju takođe je platila da dobije posao u KCUS-u, i to 1.000 KM za posao čistačice. Treći na ovom sramotnom, a iznenađujuće kratkom spisku je bivši direktor banjalučkog Kliničkog centra Duško Račić, koji je osuđen na šest mjeseci zatvora i kaznu od 5.000 KM zbog falsifikovanja isprava i primanja mita. Račić je, u oktobru 2016. godine, mogao zatvorsku kaznu preinačiti u novčanu po važećem zakonu, te je, ukoliko plati ili je već platio 18.000 KM, time efektivno izbjegao robiju.
Kada je medijski tretman ova tri slučaja u pitanju, o njima su skoro svi pisali informativno, a čak i kada bi ušli u detalje, rijetki su oni mediji koji su odvojili vrijeme, resurse i trud da priču prošire na otkrivanje daljih ili krupnijih slučajeva. Primjera radi, u priči o Mirojeviću, tadašnjem fizioterapeutu na Klinici za ortopediju i traumatologiju KCUS-a, više detalja otkrio je Klix u članku od 19. novembra 2014. godine, kada je autor E.F. otkrio da je Mirojević uhapšen dok je brojao 10.000 KM mita, ali se Klix nije bavio daljim utvrđivanjem raširenosti ove prakse na KCUS-u, niti je posvetio prostor slučaju “Mirojević” do izricanja presude u februaru 2016. godine. Sama informacija da je Mirojević uhapšen u činu brojanja novčanica svakako spada u kategoriju manje bitnih, te se vrijedi zapitati ima li ikakvu drugu svrhu osim da izazove pažnju čitalaca.
Uspješni ministar i uspješna reforma
No, sva tri navedena slučaja potpuno padaju u sjenu kada se analizira lik i djelo Ranka Škrbića, nekadašnjeg SNSD-ovog ministra zdravstva u Vladi Republike Srpske. Za Škrbića već nekoliko godina postoje ozbiljne indicije da je odgovoran za nelegalno potpisivanje milionskih ugovora u oblasti zdravstva koji su itekako naštetili Fondu zdravstva RS-a. Nakon njegovog odlaska s funkcije 2013. godine po raspadu vlade Aleksandra Džombića, Škrbić ne samo da nije bio pod istragom relevantnih organa, već je i nagrađen položajem ambasadora BiH u Srbiji. Škrbić će zatim podnijeti ostavku na ovaj položaj nakon brojnih pritisaka, ali i zbog činjenice da je protiv njega istragu pokrenula – Srbija, i to upravo zbog kriminala počinjenog dok je bio ministar zdravstva RS-a. Srbija je osnovu za svoj slučaj našla u dugu RS-a prema Srbiji za zdravstvene usluge, a na prijavu SDS-a.
O ovom itekako bizarnom slučaju čiji je glavni akter vlasnik nekretnina u višemilionskoj vrijednosti i, između ostalog, kum Milorada Dodika, mediji su pisali nevoljko, pa je osim niza članaka banjalučkog novinara Slobodana Vaskovića koje je objavio na svom blogu te četiri dokumentarna filma portala Žurnal, koji jedini detaljno iznose svu problematiku slučaja, teško naći išta više. Mainstream mediji se nisu pretjerano zamarali Škrbićem, te su najčešće o njemu pisali informativno, pretežno u vezi s njegovim dolascima i odlascima s funkcija.
O Dodikovom bliskom saradniku i članu porodice i nezakonitostima tokom njegovog mandata jedino je kritički pisao magazin Dani, dok su banjalučke Nezavisne novine godinama pisale afirmativno o Škrbiću, te mu davale prostor za izjave poput one od 25. septembra 2010. godine, kada je Ranko Škrbić kao ministar zdravstva istakao da je zadovoljan tadašnjom reformom ovog sektora. Koliko je reforma bila uspješna, dovoljno govori podatak da je deficit Fonda zdravstva RS-a u 2012. iznosio skoro 40 miliona maraka. Škrbić na kraju nikada nije izveden pred sud, te trenutno radi kao dekan Medicinskog fakulteta u Banjaluci.
Ostatak teksta možete pročitati na ovom linku portala Analiziraj.ba