PEKING, U Kini su u toku najveće migracije u istoriji. Masovne seobe radnika iz sela u gradove, praćene su planovima Pekinga za urbanizaciju bez presedana u svijetu.
Krajem 2010. godine u Kini je armija radnika-migranata, nove industrijske radničke klase, nastale od preobraćenih seljaka, dostigla 260 miliona.
Do 2020. godine još 100 miliona Kineza će, kako se procjenjuje, da se preseli u gradove.
Do 2025. godine 70 odsto Kineza živjeće u urbanim sredinama, pa će se broj gradova od preko milion stanovnika, od sadašnjih 102, do tada više nego udvostručiti, na 221.
Suočene sa velikom seobom stanovništva, vlasti u Pekingu nedavno su objavile jedan od najambicioznijih planova koordinacije migracija koje su posljedica povećane potrebe za industrijskim radnicima. Veća potreba za obrazovanom radnom snagom u industriji povećala je i broj upisanih na univerzitetima, pa se oko 50 miliona visokoobrazovanih mladih Kineza pojavilo na tržištu rada u prvoj deceniji ovog vijeka. Većina djece u modernoj Kini ima viši društveni status od roditelja, pa su procjene o potrebi urbanizacije i modernizaciji zemlje pretočene u ambiciozni plan od 30 poglavlja, koji obuhvata i pristup internetu, standarde gradnje, zaštitu životne sredine i bezbjednost. Ali, i ulogu države u odlučivanju ko i gdje treba da se preseli.
U osnovi plana urbanizacije je želja za modrenizacijom Kine, jer je ona „neizbježni preduslov društvenog napretka“, jer, kako se ističe, sve razvijene zemlje su urbanizovane i industrijalizovane. Ujedno, namjera je i da se kineska usredsređenost na izvoz i investicije, kao izvor privrednog rasta, preusmjeri na domaću tražnju. Procjena je su stanovnici gradova bolji potrošači od seljaka, koji su uglavnom samostalni.
Masovne migracije, međutim, razvile su i niz manjih strateških problema, sa kojim je došao trenutak da se suoče vlasti u Pekingu. Najambiciozniji dio plana, naime, odnosi se na bolju integraciju ruralnog stanovništva koje već živi u gradovima, neki godinama, čak decenijama, ali često kao građani drugog reda.
Trenutno više od polovine Kineza, 54 odsto, živi u gradovima, ali svega 36 odsto je registrovano kao gradsko stanovništvo. Prevedeno na jezik brojeva, taj problem muči čak 250 miliona Kineza. Ovi bivši poljoprivrednici žive i rade u gradovima, ali tu ne mogu da se prijave. U svakodnevnom životu to znači da njihova djeca ne mogu da pohađaju gradske škole, idu u bolnice po nižoj cijeni i uživaju ostale pogodnosti „pravih“ građana.
Novi plan trebalo bi da promjeni njihovu sudbinu. Predviđa se, naime, integracija čak 100 miliona građana „drugog reda“. To još, ipak, ne znači da će svi postati punopravni stanovnici, jer plan predviđa da do 2020. godine 60 odsto Kineza živi u gradovima, ali tek 45 odsto sa punim urbanim statusom. Oni će imati bolji pristup školama, liječenju.
Drugi dio plana predviđa velike infrastrukturne radove, kako bi se ovim naseljima sa velikim brojem stanovnika olakšao ne samo status, već i svakodnevni život. Vlada planira prilična izdvajanja za izgradnju puteva, željeznica, bolnica, škola i stanova. Svaki grad koji ima više od 200.000 stanovnika moraće da bude povezan željeznicom i auto-putevima, a oni sa više od pola miliona ljudi imaće vozove velikih brzina.
Finansijska struktura planske urbanizacije još je u fazi planiranja, dok zapadni analitičari procjenjuju da bi ona mogla da podrazumijeva, pored ostalog, poresku reformu u Kini. Novosti