BRISEL, Male plate, prenaporne rute: vozači kamiona su u lošoj situaciji – svuda u Evropskoj uniji.
Ministri saobraćaja žele da nešto promjene, ali njihove mjere su sporne – neki smatraju da nemaju mnogo veze sa stvarnošću.
“Nekada je bilo lijepo voziti kamion, ali danas to radim samo zato što mi ne preostaje ništa drugo. Otvorene granice su uništile puno toga”, kaže otresito Andre Bergner naslonjen na svoju grdosiju od 40 tona.
Njegova primjedba se odnosi na vozače s evropskog istoka koji rade za mnogo manje plate. Bergner već 24 godine vozi po evropskim putevima. Ranije je vozio nedeljama „u komadu”, po Skandinaviji, po istočnoj Evropi, do Italije. Sad je vikendom kod kuće.
“Moja supruga to više nije mogla da izdrži”, kaže on dubokim glasom i zbunjeno gleda u zemlju.
Briga za vozače ili protekcionizam?
Ministri saobraćaja Evropske unije predlažu da svaki vozač obavezno napravi pauzu od 45 sati van kabine kamiona nakon što je vozio šest dana. Vozači bi, dakle, morali da odu kući ili u hotel u blizini mjesta na kojem su se našli nakon šest dana vožnje. Osim toga, na istom mjestu bi za isti posao i plata morala biti – ista.
Ministri bi željeli da spriječe i prenaporne međunarodne ture tako što bi uveli odredbu da vozač najkasnije poslije četiri nedjelje vožnje po Evropi mora da dobije sedmodnevnu pauzu u svojoj zemlji.
Tu odluku bi trebalo da usvoji i Evropski parlament. Istočnoevropske zemlje sada optužuju zapadne za protekcionizam.
Svakodnevno u zastoju
„Gdje pronaći sve te hotele za sve vozače, ili gdje pronaći samo mjesta za parkiranje? Njih jednostavno nema”, kaže ljutito Bergner.
On često ni u podne ne može da nađe slobodno mjesto za parkiranje, a za tamo gdje hoće da prenoći, mjesto mora da ulovi prije 18 sati, kaže.
“Inače možeš da nastaviš sa vožnjom bez prestanka. O tome niko nije razmišljao”, kaže Bergner dok pali motor i svojim ogromnim teretnjakom kreće na auto-put.
Nije prošlo ni 20 minuta i već je na vidiku prvi zastoj.
„Gledaj samo kako oni voze”, kaže Bergner dok ga jedan furgon sa litvanskim tablicama brzinom sa bar 50 km/h pretiče da bi se ubacio ispred njega. To bi i sa malim automobilom bio rizičan manevar.
Za špeditere sve postaje skuplje
I dok se Andre Bergner probija kroz saobraćaj, Mihael Zinkler koordiniše ture za sljedeći dan. On je od 2004. godine šef špedicije Zinkler u Berlinu.
„Naravno da ideja opšteg ujednačavanja plata nije loša, ali ko će sve to da kontroliše – i kako?”
Za različite vrste međunarodnog transporta je još uvek moguće različito plaćanje. A utvrđivanje tačne vrste tranporta je za kontrolore gotovo nemoguć posao.
„A dodatne troškove koji mi sada nastaju niko mi neće platiti”, prognozira Sinkler.
Firme će morati ili da svojhe vozače na licu mjesta zamjenjuju „svježim” kolegama, ili da ih negdje smjeste. Ali za to nema ni dovoljno vozača, niti odgovarajuće infrastrukture na parkinzima u hotelima.
Na auto-putu, sljedeći „teškaš” kreće u „trku slonova” sa Andreom Bergnerom. Bergner je samo uzdahnuo, slegao ramenima, skinuo nogu s pedale gasa i pustio prevoznika svinja da prođe.
Ovaj put je to bio njemački kamion. Bergner je svjestan činjenice da pred sobom ima još 15 radnih godina:
„Nisam uspio da odvratim najstarijeg sina od toga; evo do juče mi je sjedeo na krilu a sada će da se pojavi iza ćoška sa svojim kamionom.” Deutsche Welle
