„Let bez prestanka“: Stevanović ogoljava biznis, banke i politiku u RS

BANJALUKA – Bio je prvi gradski menadžer u Republici Srpskoj, sa ambicijom da bude premijer. Vorenu Bafetu je nudio da kupi Bobar banku i osiguravajuće društvo, a sa Gavrilom Bobarom je tražio investitore koji bi kupili Telekom Srpske. U fokus javnosti je došao nakon što je kupio potraživanja Investiciono-razvojne banke RS, koja, za razliku od države, uspješno naplaćuje.

Miloš Stevanović, advokat iz Bijeljine o svemu tome, ali i o životu, poslovnim usponima i padovima piše u svojoj knjizi „Let bez prestanka“ koja je nedavno ugledala svjetlost dana.

Šta je bio cilj vaše knjige i ko je ciljana publika?

STEVANOVIĆ: Prije svega dozvolite da se zahvalim interesovanju portala Capital.ba za knjigu “Let bez prestanka” i na dosadašnjoj saradnji. Knjiga “Let bez prestanka – heroj se ne rađa, heroj se gradi” nije nastala iz potrebe za samopromocijom. Da je cilj bio da imam knjigu, ona bi bila znatno kraća i ugodnija. Cilj knjige je svjedočenje jednog vremena, iz ugla čovjeka koji je bio i u sistemu i na njegovim rubovima, kao advokat, preduzetnik i savjetnik – u privredi, bankarstvu, pravu i politici. Ciljana publika su ljudi koji donose odluke ili se za to pripremaju: mladi preduzetnici, pravnici, menadžeri, ali i oni koji žele da razumiju kako sistem stvarno funkcioniše, a ne kako je opisan u udžbenicima. Ako knjiga nekoga ohrabri da razmišlja samostalno – ispunila je svrhu. Njen je cilj takođe da pokaže kako se od ideje može doći do realizacije. Ona je dio edukativne platforme “Miloš Masterclass” www.milosmasterclass.com, koja pored knjige sadrži i 16 video lekcija u kojima podučavam baš konkretne stvari iz biznisa i života, sa posebnim fokusom na sistem razmišljanja svakog čovjeka kao pojedinca.

U knjizi navodite da je biznismen Gavrilo Bato Bobar planirao kupovinu Telekoma Republike Srpske, da je zbog toga tražio finansijsku podršku u inostranstvu ali i da je taj pokušaj na kraju propao zbog političkog kompromisa. Možete li obrazložiti šta se ovde dešavalo?

STEVANOVIĆ: U knjizi ne iznosim senzacionalizam, već ono što je tada bilo javna tajna u poslovnim krugovima. Gavrilo Bobar je imao ambiciju da regionalno pozicionira kapital i Bobar banku. Razgovori o Telekomu RS su vođeni u kontekstu privatizacija tog vremena, uz traženje finansijske podrške iz inostranstva. Proces je zaustavljen političkim kompromisom, što nije izuzetak nego pravilo u tranzicionim ekonomijama. To nije ni pohvala ni kritika — već činjenica. Podsjećam Vas, u to vrijeme je brzo donijeta odluka da “Telekom Srbija” kupi naš “Telekom” po cijeni koja je u to vrijeme bila astronomska, ali je donijelo kapital Republici Srpskoj, za koji vjerujem da je tada bio potreban. Ako me sjećanje dobro služi, na kraju je “Telekom Srbija” dobio sindicirani kredit od “CitiBank” iz Amerike i kupio firmu.

Da li bi Bobar banka opstala da je Gavrilo Bobar živ?

STEVANOVIĆ: Po mom mišljenju — imala bi veću šansu i smatram da bi gospodin Bobar pronašao rješenje za njen rad. Osnivači često nose viziju, autoritet i balans koji se teško institucionalizuje. Nakon njegove smrti, banka je ostala bez centralne figure u trenutku kada je sistem već bio nestabilan. Ali važno je reći: nijedna banka ne propada zbog jednog čovjeka, već zbog kombinacije regulatornih, tržišnih i upravljačkih faktora. Vjerujem da je propast Banke najviše uzrokovan povezanim licima, ali je okidač bila smrt gospodina Bobara i stampedo podizanja novca koji niti jedna Banka ne bi mogla da preživi. Ali i dalje sam mišljenja da je uz adekvatnu saradnju sa regulatorom moglo u to doba doći do rješenja da se Banka stabilizuje.

Smatrate li sebe preambicioznim? Pominjete da ste Miloradu Dodiku nudili da preuzmete Vladu RS.

STEVANOVIĆ: Ambicija sama po sebi nije mana — problem nastaje kad nije utemeljena u znanju i odgovornosti. Prijedlog koji se pominje u knjizi nije bio izraz političke želje, već tehno-menadžerska ideja u trenutku ozbiljnih ekonomskih izazova. Razgovor sa Miloradom Dodikom, koji se desio zaista već prije sigurno nekih 12-13 godina bio je korektan i ostao je upravo to — razgovor. Nije prihvaćen, ali je pokazao da je tada postojala svijest da se problemi ne mogu rješavati samo političkim parolama, već znanjem i operativnošću.

Kupili ste 180 miliona maraka potraživanja od državne Investiciono-razvojne banke sa čime ste privukli veliku pažnju javnosti Republike Srpske. U knjizi navodite da su vam investitori pozajmili 20 miliona evra. Da li biste otkrili ko su oni?

STEVANOVIĆ: To nije kupila Advokatska kancelarija nego naša matična kompanija “StandardPrva”. Kupovina potraživanja od Investiciono-razvojna banka Republike Srpske bila je transparentna, ugovorna i zakonita, samo da napomenem, tender je bio javni i samo jedna firma iz Banja Luke, koliko je meni poznato je željela da učestvuje. Investitori koji su učestvovali dali su zajam od oko 20 miliona evra, ali zbog ugovornih i poslovnih obaveza ne mogu iznositi identitete. Ali mogu da kažem da smo svojom reputacijom i obrazom dobili novac. U pitanju je nekoliko kompanija sa kojima imam prijateljski odnos, ali koji su mi vjerovali i dali novac. Mogu reći samo jedno: riječ je o ozbiljnom kapitalu, sa jasnim povratnim očekivanjima, a ne o političkom novcu. Ne bi bilo fer da otkrivam izvore, to su poznate domaće i međunarodne firme iz BiH i Srbije.

Da li je ovo „posao vijeka“ za vašu kompaniju? Čitali smo da nemate puno problema sa naplatom.

STEVANOVIĆ: Dozvolite na početku odmah da kažem da to nije posao vijeka, jer smo se suočili sa jednim ogromnim birokratskim sistemom sa nekoliko hiljada dokumenata stranica, ali smo imali dovoljno vremena da prije kupovine uradimo due dilligence kroz data room, koji nam je zahvaljujući našim revizorima koji su bili brzi i radili smo nekoliko dana 24h, dao pozitivne informacije. Istovremeno, još dvoje kolega koji zajedno sa mnom predstavljaju neku vrstu uprave vijećali smo danima upravo o reputacionim rizicima o kojima govorite, jer pažnja koja je prisutna u vezi sa ovim biznisom ne jenjava poslije toliko vremena. Međutim, politički protivnici, iako ih uopšte ne smatramo takvim, iznosili su u javnost toliko neistina o nama, ali mi vješto koristimo onu staru – ne postoji loš marketing. Poslovno govoreći, za firmu — to je jedan od najznačajnijih poslova, ali ne i jedini. Kompanija jeste ostvarila značajne prihode i dobit te godine, ali smo mi prema investitorima bili fer i korektni i isplatili učešća i udjele. Bilo je tu zaista dobrih kredita koji su bili maksimalno kolaterizovani, čak i po najstrožim pravilima iz bankarstva.

 Kako to da je pojedinac uspješniji od države koja ima brojne mehanizme prisile? Gdje je pogriješila?

STEVANOVIĆ: Kada me pitate za naplatu, razlika između privatnog subjekta i države je u fokusu i odgovornosti. Država ima mehanizme prisile, ali često nema strategiju, kontinuitet i jasnu odgovornost. IRB je velika institucija čiji osnovni posao nije naplata spornih potraživanja, već stvaranje nove vrijednosti kroz plasiranje kredita. U masi od milijardu i nešto maraka aktive, koliko, ako sam dobro shvatio, IRB posjeduje, logično je da se desi da neki kredit i ne bude naplaćen. Mi smo u tome vidjeli šansu, Deloitte je dao svoja zapažanja oko kredita i mi smo procijenili da možemo konzumirati tolike rizike. Privatni subjekt nema luksuz greške — ili naplati, ili propada. Država ne griješi u zakonima, već u upravljanju, te je logično da ne postoji isti stepen zainteresovanosti za naplatu kod zaposlenih u javnoj kompaniji i u advokatskoj firmi. Međutim, ja moram pohvaliti zaposlene u IRB-u da su upravljali sa velikim portfeljom koji nije bilo ni malo teško nositi. Pa dnevno imate 20 do 30 podnesaka nekada sa sudova samo u tim predmetima, a svi oni traže pažnju.

U knjizi ste se osvrnuli i na svoje bolno iskustvo sa politikom. Koja je bila cijena na kraju?

STEVANOVIĆ: Bio sam prvi gradski menadžer jedne lokalne zajednice u RS i taj posao sam shvatio operativno, a ne ideološki. Rezultat tog iskustva je jednostavan zaključak: politika troši energiju, a rijetko proizvodi vrijednost. Cijena je bila lična i profesionalna — ali korisna. Naučio sam gdje sistem puca, ko ga koči i zašto se mnoge dobre ideje nikada ne realizuju. To znanje danas vrijedi više nego bilo koja funkcija. U to vrijeme na vlasti u Bijeljini, kao i danas, bio je SDS i gradonačelnik Mićo Mićić imao je viziju i znao da Bijeljina treba da iskoristi svoje potencijalne na najbolji mogući način. Išli smo ka tome da grad postane sjedište privrednog i kulturnog života ovog regiona, ne samo Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Na žalost, ja sam svoju cijenu davanja maksimalno toj funkciji kasnije platio zdravljem. Međutim, svaka škola se plaća!

Pišete i o svojim neuspješnim biznisima. Kako poraz pretvoriti u pobjedu, odnosno kada se treba povući, kako to prepoznati i da li je to u stvari linija koja razdvaja uspješne od neuspješnih?

STEVANOVIĆ: Neuspjeh nije suprotnost uspjehu — već njegov sastavni dio. U knjizi, ali i Masterclassu, sve vrijeme čitaocima i gledaocima pokušavam da pokažem da neuspjeh nije to kako ga shvatamo, već šansa iz koje se može mnogo toga izvući i stvoriti kvalitetna osnova za dalje. Ključno pitanje nije „da li si pao“, već da li si prepoznao trenutak kada treba stati. Povući se nije slabost. Slabost je ostati iz sujete. Razlika između uspješnih i neuspješnih ljudi često je upravo u toj liniji — sposobnosti da priznaju realnost na vrijeme i preusmjere energiju.

 Šta je onda ključ svega?

STEVANOVIĆ: Mislim da je jedna od ključnih stvari koji ljudi treba da shvate na našim prostorima zapravo upravljanje rizicima. Moj cijeli život se, kao i kod bankara i svih drugih poslovnih ljudi, svodi na to koliko mogu konzumirati rizike i do kojih granica, kako bih postigao neki poslovni rezultat. Za neke biznise u kojima sam bio jako zadovoljan rezultatom, neko bi rekao da je to bio neuspjeh, za mene velika stvar i veliki uspjeh. Sve je stvar tumačenja. Potrebna je hrabrost za ulazak u posao i najvažnija stvar u ovom intervju, siguran sam, pojedinac mora imati odsustvo straha u svojim idejama. Svaki dan toliko čujem dobrih ideja, ali istovremeno i strepnju koja vlada u ljudima i počinje rečenicom “Nije to za mene”, “Šta ako ne uspjiem” i slično. Knjiga upravo uči ljude kako da tu najveću prepreku koja se zove strah pretvori u prednost i kako da umno-misaoni aparat postavi na pozitivne frekfencije.

Kažete da pravna nauka gubi smisao i da pravo danas ne postoji. Na čemu pravdate ovu svoju tvrdnju?

STEVANOVIĆ: Dozvolite da pojasnim detaljnije. Moja tvrdnja u knjizi nije da pravo ne treba da postoji, već da u praksi često ne funkcioniše kao sistem pravde, već kao sistem procedure. Pravo bez pravde postaje tehnika. Pravda bez prava — haos. Moja kritika je poziv na vraćanje smisla, a ne rušenje sistema. Kao advokat, najviše bih volio da ova tvrdnja jednog dana ne bude tačna. Međutim, ono što postaje sve veća praksa i sve veći problem, pogotovu poslovnim ljudima je birokratija koja se podmuklo uvlači u sve pore prava. Imate situaciju da sudije moraju da dostignu normu, da se moraju popunjavati kojekakvi obrasci, sudije se bave taksama i administrativnim poslovima, umjesto da su posvećeni maksimalno pravu i pravnoj nauci, zarad pravičnih i kvalitetnih rješenja. Nadalje, imate početak haosa međunarodnog javnog prava koji vraća stvari na ius imperii, odnosno da zakon jačega počinje ponovo da važi. Ovo samo potvrđuje tezu da se istorija ponavlja.

Miloš Stevanović, advokat je iz Bijeljine i preduzetnik i vlasnik “StandardPrva” d.o.o. grupacije. Pravni fakultet završio je u Beogradu, a usavršavao se na Harvardu u SAD i Londonskoj školi ekonomije u Velikoj Britaniji. Član je prestižnog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose u Londonu, te član srpske grupe Trilateralne komisije. Knjiga “Let bez prestanka” i video tutorijal može se kupiti na sajtu www.milosmasterclass.com.

PR