BEOGRAD, Godišnje se za javne nabavke u Srbiji potroši četiri milijarde, a izgubi zbog zloupotreba milijarda evra. Svaka peta je pod sumnjom da je sprovedena nezakonito.
Revizorska institucija je za razliku od zemalja EU kod nas još na početku, tako da efikasne kontrole o trošenju novca poreskih obveznika – još nema.
Srbija je na 83. mjestu od ukupno 178 zemalja po korupciji i, prema gotovo svim pokazateljima, ona je najzastupljenija baš kod javnih nabavki.
“Korupcija se u javnim nabavkama javlja na raznim mjestima i u raznim fazama postupka. Moguća rješenja su više javnosti, obrazloženost odluka i efikasnija kontrola. Siguran sam da bi bilo manje prilika za korupciju kada bi oni koji nabavke planiraju i koji postavljaju uslove za učešće na tenderu bili obavezni da objasne zašto nabavljaju neka dobra, usluge i radove, zašto su im, recimo, estetski razlozi i rokovi plaćanja bitniji od cijene i slično”, kaže Nemanja Nenadić iz „Transparentnosti Srbija“ (TS).
Uprava za javne nabavke dostavila je nedavno Državnoj revizorskoj instituciji (DRI) 56 izvještaja sumnjivih javnih nabavki vrijednih desetak miliona evra, a kada će to biti pregledano, ne zna se pouzdano. Razlog je jednostavan: tek u ovoj godini budžetom su odvojena znatnija sredstva za rad DRI i upošljavanje nedostajućih ljudi.
Možda je i zato podzakonskim aktima predviđeno da će ubuduće svi naručioci koji planiraju javnu nabavku robe i usluga vrijedniju od 30 miliona dinara morati da imaju jednog ili više obučenih i sertifikovanih službenika za taj posao. To će suziti broj lica koja su neposredno uključena u postupak nabavke, pa bi se tako efikasnije mogle uočiti zloupotrebe.
“Ministarstvo finansija i Uprava za javne nabavke razvili su sertifikacioni program koji, prema ocjeni Centra UN za jačanje kapaciteta u oblasti javnih nabavki, odgovara obaveznoj obuci koju prolaze službenici u Velikoj Britaniji”, objašnjava Predrag Jovanović, direktor Uprave za javne nabavke.
Posebno su zanimljive kupovine i usluge kroz „male nabavke”, dakle bez procedure koju predviđa postupak standardne javne nabavke. Mada je njihova godišnja vrijednost bezmalo sada tri miliona dinara, a biće i veća u 2011. godini, naručilac gotovo neprikosnoveno određuje prodavca, odnosno davaoca usluge. Kada se to pomnoži sa nekoliko puta za različitu robu ili usluge, onda je očigledno da je riječ o velikom novcu.
“Posao može biti zakonski ‘čist kao suza’, a u osnovi je plod korupcije, zato što se ne provjerava celishodnost. Na primjer, ako neko nabavlja u osnovi nepotrebnu stvar, šteta je tu, a oni koji je čine su pokriveni time da su sredstva za tu nabavku odobrena u budžetu i finansijskom planu”, objašnjava Nemanja Nenadić.
Potpuno je jasno da je naš problem praksa. Poseban problem kod javnih nabavki je što se korupcija ipak teško dokazuje i ustanovljava, pa je otuda striktna procedura jedan od načina sprečavanja nastanka štete po državu.
Poznavaoci ove problematike misle da je nesrazmera između vrijednosti javnih nabavki i broja zaposlenih u službama koje bi trebalo da ih kontrolišu ogromna. Dodatna teškoća je i činjenica da se korupcija teško na pravno propisan način utvrđuje, što samo ohrabruje zloupotrebe.
Otkud suma od četiri milijarde
Nema nikakve zagonetke u ovom iznosu i računici koliko se potroši za javne nabavke. Iznos je izračunat tako što je uzeto prosječno učešće javnih nabavki u bruto domaćem proizvodu (BDP) zemalja OECD-a, što je oko 15 odsto. Ako se taj procenat primjeni na vrijednost BDP Srbije, dobija se vrijednost od četiri milijarde evra. To je ukupna vrijednost javnih nabavki u Srbiji za godinu dana. Blic