BEOGRAD, Radno vrijeme od 12 sati, skraćeni odmori, bolovanje samo „kad dogori“, plata neredovna i nedovoljna… Ovi su razlozi prije tačno 125 godina pokrenuli radničku klasu da izađe na ulice grada Čikaga i izbori se za bolje sutra.
Da li je to bolje sutra, poslije dvanaest i po decenija, stiglo i u Srbiju?
I mada će gotovo svi do jednog teoretičari rada kazati da te ulične demonstracije, u kojima su živote ostavili oni najglasniji, nisu bile uzaludne jer je svijet dobio osmočasovno radno vrijeme i savremene zakone o radu, danas se većini radnika čini da se ćurak ipak okrenuo. Sudeći po štrajkačkim paroloma većina bivših proletera strahuje da se vraća mračno doba liberalnog kapitalizma u kojem se, ponovo, ne zna ko šta radi i za koliko para.
Zato će i ovaj Prvi maj, svečano onomad nazvan Praznik rada, u Srbiji proći tiho. Energiju i silu kojima je nekada radnička klasa pokazivala svoju snagu zamijeniće roštiljijada na travnjacima, narodnjaci i uranak. Ni sindikati ovaj datum ne obilježavaju. Čak ni simbolično, zarad tradicije.
Prestravljeni
– Naša radnička klasa je ista kao i u svijetu. Rasturena i razorena – ocjenjuje sociolog Ognjen Radonjić. – U posljednjih trideset godina razbijeni su i sindikati pa je i njihov uticaj minimalan. Radnici su ostali sami i nezaštićeni i ne mogu da se bore ni za kakva svoja prava.
Radonjić ocjenjuje da je opštem razdoru kumovala i katastrofalna privatizacija u kojoj neki novi vlasnici nisu ni imali namjeru da „ožive biznis već samo da rasprodaju građevinsko zemljšite“.
– Kupovale su se firme novcem sumnjivog porijekla, a ti su vlasnici potom činili sve da ih upropaste. Radnici su ostali bez ičega i danas su naučeni samo da strahuju za svoje radno mjesto koje je sasvim nesigurno. Prisiljeni su da rade za malu platu jer ako neće oni ima ko će i tako u nedogled.
Radonjić obrazlaže da su čak i firme, koje su ušle u Srbiju kako bi investirale, slaba garancija oporavka jer su posao sklopile samo zahvaljujući tome što im država subvencioniše zarade za period od tri godine.
– A šta će biti poslije toga? Čak ni ti radnici nisu sigurni u svoju budućnost i opstanak u firmi. Zato radnička klasa danas više nema nikakvu moć. Pristaju na sve kako bi zadržali posao. Uplašeni su i bez novca.
Zasićenje
Da su radnici u apatiji i bez volje da se izbore sa izazovima u vrijeme kada je na birou skoro 800.000 duša, smatraju i njihove sindikalne vođe. A za to je odgovorna – vlast.
– Država se ponaša kao da joj radnici uopšte nisu potrebni – kaže Ranka Savić, predsjednik Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, koja po njenim riječima ima 162.000 članova. – Ona je dobar poslodavac samo svojim činovnicima. U državnoj administraciji, upravi i javnom sektoru su plate redovne, nema tehnološkog viška, poštuju se praznici, godišnji odmori i prekovremeni rad. A u realnom sektoru je raspad. Prvi put se događa da su opravdano nezadovoljni i poslodavci i njihovi radnici koje država tretira kao građane drugog reda. Ovima prvima je nametnula 50 taksi, dažbina i poreza koji ne dozvoljavaju nikakav profit, zbog čega se to odražava na radnike koji bivaju proglašeni tehnološkim viškom. Oni koji ostaju u firmama to čine po svaku cijenu jer nemaju drugog izlaza i svoje nezadovoljstvo, u najboljem slučaju, mogu da pokažu samo unutar svog fabričkog kruga. Zato su svi potpuno izmoreni, iscrpljeni, a sada su i bezvoljni.
Ipak, Savićeva dodaje da je pogrešno za ovakvo stanje kriviti radnike.
– Odgovornost je i na sindikalnim liderima koji nisu uspjeli da to sve promjene. Neki su na istim funkcijama i po dvadeset godina pa se postavlja pitanje i njihove odnosno naše odgovornosti. Da li smo mi učinili sve što smo mogli i morali? – pita se Savićeva.
Ustupci
Njene kolege u drugim sindikalnim organizacijama ne misle mnogo drugačije, ali za ovakvu apatiju više krive – okolnosti.
– Živi se veoma teško i svi su izmučeni – priča Dragan Zarubica, potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, koji okuplja oko 500.000 članova. – Sa prosječnom platom od 36.000 dinara i potrošačkom korpom od 50.000 dinara malo se ko može osjećati zadovoljnim. Ipak, i pored toga što je ovo nedovoljno novca, mnogi ostaju na svojim radnim mjestima jer nemaju alternativu. Zato je naš radnik u daleko nepovoljnijem položaju od njegovih kolega u Evropi. Tamo makar imaju siguran posao, bolje uslove rada i veću zaradu. A sa takvom pozicijom lakše ispoljavaju nezadovoljstvo.
Zarubica ocjenjuje da uprkos okolnostima koje našoj radničkoj klasi nikakao „ne idu naruku“, oni ipak imaju potencijal za mijenjanje stvarnosti. S druge strane, plaši se i da je došlo do zasićenja. Zato sindikati okreću novi list. Iako će u mnogim „konkurentskim“ organizacijama ovaj najveći sindikat Srbije optužiti za kolaboraciju sa državom – jer se oni tradicionalno nalaze na suprotstavljenim stranama – Zarubica objašnjava:
– Moramo da razgovaramo sa vlastima. Socijani dijalog je najbolji način da se nešto učini za radnike. A kao i u svakom dijalogu, ustupci i kompromisi se podrazumijevaju i očekuju. A mi to upravo i radimo. Razgovaramo i dogovaramo se.
Sedam godina štrajka
Radnicima u Srbiji retko „puca fitilj“, a kada do toga dođe uglavnom se radi o periodičnim ispadima. Veliki štrajkovi – izuzev ovog posljednjeg kada je povećanje plata tražilo pravosuđe, zdravstvo i prosvjeta
– nisu česti koliko u zemljama okruženja. Ipak, u našoj zemlji su zabilježeni i radikalniji primeri u iskazivanju nezadovoljstva. Tako je u toku prošle godine 80 radnika „Metal sistema“ iz Kragujevca ležalo u prostorijama Poreske uprave, novopazarski štrajkač iz „Iskra-metala“ je zbog stresa, poslije 190 dana protesta, preminuo, a radnici zrenjaninskog „Banata“ i „Luksola“ su tražili obroke u narodnoj kuhinji. Rekord u dužini protesta drže radnici „Mašinoteksa“ i „Cvećare“ iz Leskovca koji štrajkuju još od 2004. godine!
Tako je nekad bilo…
Slobodan Avramović, novinar i pokretač „Beogradskog radnika“, zapisao je kako su poslije rata radnici u Srbiji proslavljali Prvi maj. – Bile su velike parade, pa je to bila prilika da se pokaže šta je sve industrija uspjela da napravi. Najdužu tradiciju ima proslava u Košutnjaku i tamo je sindikat uvijek organizovao kulturno-umjetnički program. A svaka ozbiljnija firma je davala višak na platu, da radnici imaju da proslave. Bilo je lijepo tada raditi, jer su firme imale između 300 i 400 radničkih odmarališta na moru, na planinama i banjama širom bivše Jugoslavije. Zaposleni bi svake druge godine dočekali svoj red da otputuju i da se odmore. Postojao je samo jedan sindikat, ali je bio toliko jak, da kada „Rakovica“ zapreti štrajkom, predsjednik partije odmah dotrči da smiri radnike. Novosti
Klasa pognute glave
