Kako su propali bivši privredni giganti u BiH

BANJALUKA, SARAJEVO – Od brojnih bivših giganata koji su poslovali na prostoru BiH ostale su samo ruševine i dugovi. Sa nostalgijom će se sjetiti oni u srednjim i poznim godinama – domaća predratna industrija imala je čime da se ponosi i zapošljavala je armiju radnika.

Prva asocijacija na nekadašnje privredne velikane mnogima će vjerovatno biti “Agrokomerc”, koji su nazivali i “privredno čudo” od 59 fabrika sa oko 400 originalnih proizvoda i više od 13.000 radnika.

Od stare slave ostali su samo ponos i naziv, ali i prema podacima kojim se baratalo prije desetak godina, dug od 125 miliona evra.

Ova kompanija je, svojevremeno, snabdijevala tržište cijele Jugoslavije, te izvozila u 30 zemalja, od čega je prihodovala pola milijarde dolara godišnje, a danas su od tih vremena ostale samo uspomene.

Ako biste današnje tinejdžere pitali šta je to TAS, malo njih bi znalo da je to nekadašnja Tvornica automobila Sarajevo, nastala 1969. godine, sklapanjem partnerstva s velikim “Folksvagenom”, a saradnja je počela montažom legendarne “bube”.

Već sedamdesetih godina prošlog vijeka ova fabrika doživljava procvat – počela je sklapati i vozačima omiljeni golf. Iz postrojenja je izlazilo i do 15.000 vozila godišnje.

Kasnije, kada dolazi golf dvojka, proizvodnja je dostigla oko 25.000 četvorotočkaša u 12 mjeseci, pa i više od toga.

U istom gradu je osnovana i Fabrika motora Sarajevo (Famos). U pitanju je grupacija koja je prije rata zapošljavala 12.000 radnika u 12 fabrika širom BiH. Godišnja prodaja bila je vrijedna 400 miliona dolara, a svake godine zarađivalo se 15 miliona dolara samo od prodaje motora i dijelova “Mercedes-Benzu”.

I kompanija “Šipad” simbol je ljepšeg vremena, a danas i dokaz tome da i oni najveći mogu potonuti.

Velika drvoprerađivačka industrija, koja je ostala u sjećanju, prije svega, po namještaju, na vrhuncu moći zapošljavala je 80.000 radnika i imala organizovanu proizvodnju namještaja i u SAD.

“Šipad” je, kažu stručnjaci, bio svjetski brend u svojoj branši, a završio je kao i mnoge druge slične kompanije.

Mlađi će se sjetiti da je u novembru prošle godine u Banjaluci “Incelov” dimnjak, koji je danima stajao nakrivljen, konačno srušen. Međutim, oni sigurno ne pamte da je baš taj dimnjak simbolizovao zlatne godine banjalučke privrede.

U okviru SOUR-a “Incel”, koji je bio gigant hemijske industrije bivše države, nekada su poslovale “Celuloza” “Viskoza”, “Elektroliza”, “Energetika”, “Industrijske plantaže” i još nekoliko organizacija, koje su ostvarivale zajednički izvoz veći od 100 miliona dolara.

“Incel” je prije rata u svojim fabrikama celuloze i viskoze zapošljavao oko 6.500 radnika. Poslije rata je većina hala napuštena, a u obnovljenom dijelu poslovne zone otvoreni su privatni univerzitet, nekoliko preduzeća i republičkih organa uprave, te brojna skladišta.

Banjaluka se ponosila i firmom “Rudi Čajavec”, osnovanom 1950. godine. Kompanija je proizvodila elektroniku za vojnu industriju, a pored toga i radio-prijemnike za automobile, računarsko-radarske sisteme, kamere, medicinsku elektroniku. “Čajavec” je imao fabrički kompleks od 84.000 kvadrata u centru Banjaluke, u kojem je radilo 10.500 radnika. U halama, u kojima su nekad nastajali televizori, vrhunski pejsmejkeri, prvi jugoslovenski mikroprocesori i druga tadašnja čuda tehnike, danas su kafići, butici i ostale radnje u kojim se ništa ne proizvodi, nego prodaje roba uvezena iz Kine, Turske i drugih zemalja.

Na ovom spisku visoku poziciju zauzima i sarajevski “Energoinvest”, koji je prije rata proglašen petom najuspješnijom firmom u istočnoj Evropi, a sklapao je ugovore širom svijeta, vrtoglave vrijednosti. Samo tokom 1989. godine kompanija je ostvarila profit od 580 miliona dolara, a zapošljavala je čak 54.700 radnika.

Među nekadašnje gigante treba uvrstiti i tvornicu “Soko” iz Mostara, koja je u bivšoj Jugoslaviji bila industrijski div sa 6.000 radnika koji su radili za “Boeing” i “Airbus”. Proizvodili su čak 16 različitih svojih tipova aviona, ali i helikoptere te raznu vojnu opremu.

Ovakvih domaćih firmi, koje su nekada bile slavne, a od mnogih su ostale samo ruševine, zasigurno ima još na desetine.

Uz njihov vrtoglav let, podjednako su zanimljivi i razlozi zbog kojih su se strmoglavile. Nije krivac samo rat. Stručnjaci kažu – razloga je više.

“Veliki sistemi mogu opstati samo uz snažnu podršku države, državne politike. Mi smo, u tom pogledu, prvo izgubili situaciju da te sisteme prate vlade koje će obezbjeđivati i tržište. Dakle, takve kompanije radile su u zemljama s kojim su postojali dobri politički odnosi. Taj dio odrađivali su predstavnici države. Taj dio smo izgubili”, kaže ekonomista Milenko Stanić.

Ti sistemi su se, dodaje, raspali i zato što su svi mislili da mogu pokrenuti posao sami za sebe.

“Dakle, usitnjena je proizvodnja. Teško se prave dogovori među onima koji su ušli u investicije. I čini mi se da su u investicije ušli pojedinci koji nemaju dovoljno znanja u vođenju preduzeća. Nama su, čini mi se, pilane najveće dostignuće. S tog nivoa se ne može napraviti ozbiljniji nastup ni na domaćem, a kamoli na međunarodnom tržištu, gdje je snažnija konkurencija”, poručio je Stanić za “Nezavisne novine“.