Prvo, godišnji izvještaj američkog Zavoda za statistiku o prihodima i siromaštvu pokazuje da, uprkos navodnom ekonomskom oporavku od Velike recesije, prihodi običnih Amerikanaca još uvijek stagniraju. Medijalni prihod domaćinstva, usklađen sa inflacijom, još uvijek je manji nego prije četvrt vijeka.
Nekada se vjerovalo da najveća prednost Amerike nije njena vojna sila, već ekonomski sistem na kome nam je zavidio čitav svijet. Ali zašto bi drugi oponašali ekonomski model gdje veliki broj – odnosno većina – stanovnika gleda kako im prihodi stagniraju dok su zarade onih na vrhu skočile do neba?
Drugo istraživanje, Izvještaj o društvenom razvoju 2014 Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP), potvrđuje ove zaključke. Svake godine UNDP objavljuje rangiranje zemalja prema indeksu društvenog razvoja (HDI), koji obuhvata i druge aspekte blagostanja osim prihoda, poput zdravlja i obrazovanja.
Amerika je peta prema HDI, ispod Norveške, Australije, Švajcarske i Holandije. Ali kada se njen rezultat uskladi sa nejednakošću, pada na 23. mjesto – što je najveći ovakav pad među razvijenim zemljama. Amerika pada ispod Grčke i Slovačke, država koje se obično ne uzimaju kao uzori ili konkurenti Sjedinjenih Država.
U izvještaju UNDP ističe se još jedan aspekt učinka društva: ranjivost. Pokazuje se da, iako su mnoge zemlje uspjele da se izvuku iz siromaštva, mnogi ljudi u njima još uvijek vode nesiguran život. Neki mali događaj – recimo bolest u porodici – može ih gurnuti natrag u siromaštvo. Silazna pokretljivost je prava prijetnja, dok je uzlazna pokretljivost ograničena.
U Americi je uzlazna pokretljivost više mit nego stvarnost, dok su silazna pokretljivost i ranjivost dobro poznata iskustva. Ovo je djelimično zasluga američkog zdravstvenog sistema, koji još uvijek ostavlja siromašne Amerikance u neizvjesnom položaju, uprkos reformama predsjednika Baraka Obame. Oni na dnu su na korak od bankrota, uz sve prateće posljedice. Bolest, razvod ili gubitak radnog mjesta često su dovoljni da ih gurnu preko ivice.
Zakon o zaštiti pacijenta i pristupačnoj zdravstvenoj njezi (odnosno Obamaker) trebalo je da ublaži ove rizike – i ima jakih pokazatelja da je on na putu da znatno smanji broj neosiguranih Amerikanaca. Međutim, djelimično zbog odluke Vrhovnog suda i tvrdoglavosti republikanskih guvernera i poslanika, koji su u dvadesetak američkih država odbili da prošire Mediker (osiguranje za siromašne) – iako federalna vlada pokriva skoro sve troškove – 41 milion Amerikanaca još uvijek nema zdravstveno osiguranje. Kada se ekonomska nejednakost pretoči u političku nejednakost – kao u mnogim dijelovima Amerike – ispostavlja se da država ne obraća mnogo pažnje na potrebe onih na dnu.
Ni BDP niti HDI ne odražavaju promjene tokom vremena ili razlike između zemalja u ranjivosti. Ali u Americi i drugim zemljama pokazuje se znatan pad sigurnosti. Oni koji imaju posao brinu da li će ga zadržati, oni bez posla brinu da li će ga naći.
Nedavna ekonomska kriza zbrisala je mnoga bogatstva. U Americi, čak i nakon oporavka berze, medijalno bogatstvo palo je preko 40 odsto od 2007. do 2013. To znači da mnogi stariji građani i oni koji se bliže penziji brinu za svoj životni standard. Milioni Amerikanaca su izgubili kuće, milioni nisu sigurni da li će ih izgubiti u narednom periodu.
Ovo su nove nesigurnosti, a pored njih postoje i stare. U getima, milioni mladih Hispanoamerikanaca i Afroamerikanaca suočavaju se sa nesigurnošću nefunkcionalnog i nepravednog policijskog i pravosudnog sistema. Ako neko naleti na policajca koji je ustao na lijevu nogu može da ga snađe neopravdana zatvorska kazna – ili nešto gore.
Evropa je bolje shvatila značaj ublažavanja ranjivosti i obezbjeđivala je sistem socijalne zaštite. Evropljani su razumjeli da dobar sistem socijalne zaštite može da dovede do boljeg ukupnog ekonomskog učinka, jer su pojedinci spremniji na rizik koji vodi do većeg ekonomskog rasta.
Ali danas u mnogim dijelovima Evrope vlada visoka nezaposlenost (12 odsto u prosjeku, 25 odsto u najgore pogođenim zemljama), koja je u kombinaciji sa smanjenjem socijalne zaštite usljed štednje, dovela do nezapamćenog porasta ranjivosti. Što znači da je pad društvenog blagostanja možda daleko veći nego što pokazuju ustaljena mjerenja BDP-a – iako su i te brojke same po sebi mračne, jer se u većini zemalja pokazuje da je realni prihod (usklađen sa inflacijom) po glavi stanovnika danas niži nego prije krize – izgubljeno je pola decenije.
U izvještaju Međunarodne komisije za mjerenje ekonomskog učinka i društvenog napretka (kojom sam predsjedavao) ističe se da BDP nije dobro mjerilo učinka jedne ekonomije. Izvještaji američkog Zavoda za statistiku i UNDP podsjećaju nas na značaj ovog zaključka. Već su podnijete prevelike žrtve na oltaru BDP fetišizma.
Koliko god BDP brzo rastao, ekonomski sistem koji nije u interesu većine svojih građana, i u kojem se sve veći broj stanovnika suočava sa rastućom nesigurnošću, u suštinskom smislu je propali ekonomski sistem. A mjere, poput štednje, koje povećavaju nesigurnost i dovode do nižih prihoda i nižeg životnog standarda, za veliki dio populacije su u osnovi pogrešne mjere.
Social Europe Journal, 13.10.2014.