BANJALUKA – Industrija čelika u Federaciji BiH tone u sve dublju neizvjesnost nakon što je krajem prošle sedmice propao i treći javni poziv za zakup „Koksare“ Lukavac.
Stanje ovog nekadašnjeg giganta sve je teže, nakon što je 200 radnika ostalo bez posla odlaskom ove fabrike u stečaj, a ista sudbina bi mogla zadesiti i preostali broj zaposlenih jer je trenutni zakupac „H&P“ Zvornik u otkaznom roku od 22. decembra 2025.
Nakon što 22. februara istekne otkazni rok, kompanija „H&P“ se povlači zbog gubitaka koje im proizvodi „Koksara“. Za starog giganta to znači da će ostati bez potrebnih sirovina i biti primoran obustavljati proizvodnju koksa.
Zbog nerješenih imovinsko-pravnih odnosa između države BiH, odnosno Tuzlanskog kantona i bivšeg vlasnika Pramoda Mittala prodaja „Koksare“ je isključena kao mogućnost.
Ovo preduzeće opterećeno je arbitražnim postupkom u kome Mittal tuži Bosnu i Hercegovinu.
Ishod je i dalje neizvjestan, a u slučaju negativne presude, štetu bi snosio kantonalni budžet. Vrijednost spora u ovom trenutku iznosi 420 miliona dolara glavnice.
Mittal i saradnici se pozivaju na bilateralni investicioni sporazum između BiH i Indije, koji je, prema njihovim navodima, grubo prekršen. Mittal tvrdi da je tokom godina finansijski održavao Global Ispat Koksnu Industriju Lukavac (GIKIL), čak i u periodima velike krize kada je jedino zahvaljujući njegovim garancijama kompanija opstala.
Kako tvrdi njegov pravni tim, kada je GIKIL konačno počeo poslovati pozitivno, isključen je iz procesa odlučivanja, uprkos činjenici da GSHL i dalje ima 51 posto upravljačkih prava upisanih u sudskom registru.
Podsjetimo, GIKIL je nastao spajanjem državne firme KHK Lukavac i britanske kompanije Global Infrastructure Holdings Ltd, a kasnije je kao suosnivač upisana firma Global Steel Holdings Ltd (GSHL).
Situacija je dodatno zakomplikovana dugovima GIKIL-a prema firmi Stemcor (danas Moorgate). Naime, nakon što GIKIL nije ispunio ugovorne obaveze, arbitražni sud je 2017. godine naložio isplatu više od 166 miliona dolara. Kako dug nije plaćen, britanski Visoki sud pravde je 2018. presudio protiv Mittala i GSHL-a kao garanata, što ih je odvelo u stečaj.
Mittalovi advokati sada tvrde da je sve ovo posljedica neodgovornog i nezakonitog ponašanja KHK-a, koji je, pod kontrolom Vlade TK, pokušao izbjeći odgovornost i prebaciti finansijski teret na GSHL.
Iz Vlade Tuzlanskog kantona nisu željeli komentarisati postupak koji je u toku.
Sistem spojenih posuda
Dok je lukavačka „Koksara“ pred gašenjem, a „Nova Željezara“ pred stečajom, proizvodnja čelika u BiH je krajnje neizvjesna jer je upravo „Koksara“ ključni dobavljač koksa za Novu Željezaru koji je neophodan za proizvodnju.
Podsjećamo, direktor „Nove Željezare“ Ahmed Hamzić podnio je prijedlog za stečaj navodeći da je društvo platežno nesposobno i da ostvaruje velike gubitke u poslovanju.
Vlasnik „Nove Željezare“ je trenutni zakupac „Koksare“ – kompanija „H&P“ Zvornik, inaće članica „Pavgorda“, a udio od osam odsto ima i FBiH.
Kompanija u sastavu „Pavgorda“ nikada nije odgovorila na naš upit o stečaju.
Šta je rješenje u ovom sistemu spojenih posuda u teškoj industriji ministar energije, rudarstva i industrije Vedran Lakić nije želio objasniti za CAPITAL.
Pitali smo ga između ostalog: „Kakva je budućnost Koksare, Nove Željezare i rudnika u Federaciji BiH? Šta ukoliko dođe do masovnih otpuštanja radnika poput onoga koji se dogodio u Koksari?
Međutim, na naš upit iz njegovog kabineta do zaključenja teksta nije stigao odgovor.
Dodatni problem predstavlaju i nove evropske “zelene tarife” za proizvođače čelika, cementa i drugih proizvoda s visokim emisijama ugljika koje su stupile na snagu 1. januara, a cilj im je da podstaknu dekarbonizaciju.
Nove mjere će se u početku primjenjivati na čelik i željezo, aluminijum, cement, vodonik, električnu energiju i đubriva. EU će takođe proširiti ove mjere od 2028. na proizvode koji koriste čelik i aluminij, poput strojeva i električnih uređaja.
Zbog svega navedenog opstanak ovih preduzeća je veoma upitan, a vlast ne posvećuje nikakvu pažnju pitanjima koja bi pomogla u prevazilaženju decenijskih problema. I jedna i druga fabrika decenijama su služile za stranačka zapošljavanja, kupovinu socijalnog mira, izvlačenje sredstava kroz različite malverzacije pojedinaca. Danas postrojenja plaćaju račun neodgovornosti i kriminala.
Taj račun, međutim, ne stiže onima koji su ga napravili, već radnicima i lokalnim zajednicama.