BERLIN – Čini se da su Hrvati predodređeni tražiti sreću u Njemačkoj, bez obzira na društveno uređenje u kojem žive. Za razliku od starih iseljenika, mladi ne osjećaju veliku nostalgiju prema domovini i žive u „dvije države“.
„Oni svoj narod ne slušaju i ne rade u njegovu interesu. Oni su ga i natjerali u migraciju. Žalosno je što mladi ljudi i mlade obitelji napuštaju ovu lijepu zemlju, a njih nije briga”, samo je jedan od brojnih komentara prikupljenih u istraživanju „Iseljavanje Hrvata u Njemačku – EU Migacijski val“.
Ovim opsežnim ispitivanjem obuhvaćeno je 1.200 hrvatskih iseljenika, a vodio ga je dr. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu o čemu će u siječnju iduće godine objaviti istoimenu knjigu.
Zadovoljstvo novim životom u Njemačkoj iskazalo je čak 79% ispitanika, dok ih je svega 3% reklo da nisu zadovoljni. 73% ispitanih zadovoljno je njemačkom plaćom, dok je nezadovoljnih 5%. Poklapa se to i s dominantnim stavom iskazanim kroz novinske priloge u kojima vidimo iseljenike koji hvale novi život pa makar i radili posao ispod njihovog obrazovanja i živjeli u lošijim stambenim uvjetima. Primjetan je i vrlo naglašen bijes prema domovini.
„Zasigurno se možemo pitati koliko je netko iskren prema samom sebi kada se nalazi u situaciji borbe i kada sve napore uloži u neki veliki životni pothvat. Svako seljenje je teško i sadrži neugodu, a vrlo često i traumu. Čovjek kada želi opravdati svoj potez, racionalizirat će svoju odluku kako se ne bi morao suočiti s neugodnim istinama i posljedicama. S druge strane, mora se i motivirati za bilo kakav veliki potez u životu pa je logično da će stvari gledati u ljepšem svjetlu no što su one u stvari. Kad su ljudi u procesu stvaranja nove životne priče, ne smiju pogledati stvarnost kakva je“, kaže ovaj doktor političkih znanosti i povijesti koji je i sam tijekom doktorskog studija živio u Njemačkoj.
Prava vrijednost ovakvih istraživanja je, dodaje, njihova buduća usporedba s istraživanjima koja će se raditi za otprilike pet godina kada će i razmišljanja iseljenika biti vjerojatno objektivnija i više temeljena na realnom iskustvu.
„Sada prevladava dojam da su mladi izgubili nadu u ovu zemlju. Izgubili su vjeru da stvari mogu izaći nabolje. U Njemačkoj, gdje brojni objektivno znatno teže žive nego bi ikada u domovini, imaju nadu da će jednom biti bolje, dok su je ovdje izgubili“, kaže Jurić.
Novi hrvatski iseljenici najčešće imaju završenu srednju školu (60,7%), dok je visokoobrazovanih 37,8%. Time je udio visokoobrazovanih osoba u ovome iseljeničkom valu za 12% veći nego u domovini u dobnoj skupini od 25 do 40 godina.
„Ako neko ko je bio visokoobrazovan napusti domovinu, a u Münchenu vozi taksi, on nije nikakav dobitak za zemlju useljenja, ali je veliki gubitak za zemlju iseljenja. Između ostalog, naši iseljenici pristaju na takve poslove jer ih u Njemačkoj nitko ne poznaje pa se ne osjećaju poniženo. Čitav je niz takvih priča. No moramo biti pošteni i reći da ima ljudi koji odlaze zato što u Hrvatskoj naprosto nisu dobili niti jednu priliku“, govori nam Jurić.
Navod i da bi, prema iskustvu života u Njemačkoj, mogao zaključiti kako bi i Hrvatska bila prosperitetna kada bi se u njoj radilo koliko i u Njemačkoj.
„Ako želite sudjelovati u bogatom društvu u kojem se stoljećima akumuliralo bogatstvo, pokušavate naglo steći kapital na uštrb vlastite kvalitete življenje pa i zdravlja. Postoji taj pritisak i mnogi zapadnu u priču o tri posla, a to brzo potroši čovjeka.“
Ono što iznenađuje jest podatak da je čak 60% iseljenih prije odlaska u Njemačku imalo posao. Među njima su brojni stručnjaci koji u Hrvatskoj nisu dobili priliku za napredovanje ili usavršavanje.
„Liječnici tako odlaze jer ne mogu izdržati preveliki broj pacijenata i nemogućnost usavršavanja. O uvjetima rada govore i brojni drugi stručnjaci, ali i radnici brojnih drugih branši. Nitko od njih ne spominje novac kao motiv iseljavanja. Mnogi naglašavaju da su u Njemačkoj rasterećeniji.“
Posebno su indikativni podaci o iseljavanju Hrvata porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a koji su već jednom migrirali iz svoje prve države.
„Hrvati iz BiH su najveći gubitnici društvenih promjena na hrvatskom etničkom prostoru i čine trećinu svih iseljenih Hrvata u novom migracijskom valu. Potpuno su izgubili nadu u BiH, ali i Hrvatsku. Kako imaju iskustvo migracije, lakše se i odlučuju na nju. Veliki broj Hrvata iz BiH je upravo izabrao Zagreb u zamjenu za krajeve iz kojih su protjerani. Čekali su bolje dane i potrošili kapital koji su sa sobom donijeli iz Njemačke. Pokazalo se da ih se u Hrvatskoj percipira strancima, kao i u Njemačkoj pa brojni svjedoče da im je onda drže biti strancem u Njemačkoj. Ovo donekle objašnjava i zašto zapravo u apsolutnom broju imamo najveće iseljavanje iz Zagreba“, analizira naš sugovornik.
Ujedno potvrđuje da Hrvatska više ne može računati na svojevrsnu „demografsku rezervu“ Hrvata iz BiH.
„Više ih živi u Njemačkoj, nego u BiH. To je političko pitanje za novo znanstveno istraživanje. Poanta je da više nitko ne može nadomjestiti Hrvate koji iseljavaju.”
Iseljenici su, u ovom trenutku, dvostruki gubitak, jer će se na njihovo mjesto morati „uvesti“ ljude iz zemalja izvan EU, a s kojima dolazi i trošak integracije. „Njemačka literatura pokazuje da je skuplje platiti integraciju useljenika, nego bilo koja subvencija ili prekvalifikacija nezaposlenih. To je ključan moment. Integracija Hrvata iz BiH nije ništa koštala, jer smo pripadnici istog kulturološkog kruga.
Jurić naglašava da ne postoji način da se spriječi iseljavanje, osim da se zaista učine strukturne promjene u društvu kako bi ljudi svojom voljom odlučili ostati. Rasprave o ustašama i partizanima, mladima nisu po volji.
„Kroz medije se često čuje da je jedina mjera za zadržavanja mladih jačanje gospodarstva. Ali nije, vidimo da ih je većina bila zaposlena. Otišli su jer su nizom okolnosti frustrirani i nezadovoljni. U njihovim odgovorima uvijek vidimo želju da Hrvatska prestane biti zemlja koja je okrenuta prošlosti. Oni žele zemlju koja gleda u budućnost. Jer ne može se voziti naprijed s farovima koji osvjetljavaju nazad. No, da bi se moglo gledati naprijed svakako se kao društvo moramo suočiti s vlastitom prošlošću. Moramo utvrditi što se dogodilo, a što nije kako bi kao nacija ozdravili i ponovno mogli početi gledati naprijed. Mladi prepoznaju da se ideološke teme nameću uvijek kada nema konkretnih i ozbiljnih poteza u društvu. Njih se ne može dobiti floskulama. Zato, da bi povratili povjerenje mladih, moramo učiniti taj zbilja iskorak konačnog suočavanja s vlastitom prošlošću.“
Dobar korak je, smatra, na lijevom krilu političke scene kritizirano, osnivanje Vijeća za suočavanje s prošlošću čiji je član i rektor Katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić.
Nijedna institucija u Hrvatskoj ne zna precizno koliko se građana iselilo iz Hrvatske jer ne postoji registar stanovništva. Oni koji se iseljavaju ne moraju se odjaviti pa hrvatski podaci pokazuju da je prema Njemačkoj odlazi 30 hiljada Hrvata godišnje, a Njemačka ih je pobrojala 50 hiljada godišnje. Od 2013. godine iselilo se sigurno od 200 do 250 hiljada ljudi.
No, migracija ne mora biti trajni i tragični gubitak, kaže naš sugovornik pa dodaje:
„I Nijemci migriraju u Ameriku i vraćaju se. Oni imaju konsenzus da je dobro iseliti se i vratiti se. Na koncu, čovjek koji nikada nije otišao iz svoje domovine, ne zna je ni razumjeti niti cijeniti. Ne mislim da će se naši iseljenici vratiti. Ali sada se javlja novi fenomen – ljudi se odlučuju živjeti u dvije zemlje i to je, po meni, puno realnije za očekivati. 35 % ispitanika dolaze u domovinu jednom u dva mjeseca i možemo reći da žive na dva mjesta. Neki od njih će možda i uložiti u neki biznis ili ostati povezani s domovinom na drugi način, ali ne očekujem da će se posve vratiti. Neki će stručnjaci zaista moći živjeti dva života. Njemačka je nama preblizu i tu se da stvoriti taj dvostruki život. Nije lako, ali uz suvremeni promet se može.”
U kojoj mjeri će se novi iseljenici vraćati, teško je procijeniti. Sada, dok su im dojmovi svježi i nepotpuni, tek ih 15% razmišlja o nekom povratku u kratkoročnom ili srednjoročnom periodu. Udio onih koji će se možda vratiti nakon umirovljenja iznosi 45%. DW