BEOGRAD, Najnovije promjene u francuskoj vladi iznijele su na vidjelo sukob dva potpuno suprotna koncepta iz aktuelne faze liberalnog kapitalizma, koji se trenutno sučeljavaju na evropskom tlu u pokušaju izlaska iz ekonomske krize.
Većina zemalja je, bez veće mogućnosti izbora, prihvatila njemački koncept rigorozne štednje, u kom se nastoji da se zavrtanjem svih slavina povrati stabilnost i konsoliduje cijela privreda. Štedi se na svim nivoima, smanjuju plate, ograničavaju rashodi. Ovaj put je dug, mukotrpan i neizvjestan, a za njega su potrebni jaka volja, germanska upornost, strpljivost i marljivost.
Takvu politiku su, između ostalih, primjenili Grčka, Španija, Italija, a za nju se opredijelila i Srbija. Ovaj model odlučila je da slijedi i francuska socijalistička vlada. Ministri lijevog krila u ovoj zemlji zato su riješili da napuste brod koji je izašao iz tradicionalnih ljevičarskih ekonomskih voda.
Sad već bivši francuski ministar ekonomije i privrednog oporavka Arno Monbur i njegovi sljedbenici smatraju da se do toliko željenog i očekivanog povratka privrednog rasta može doći samo obrnutim putem, podsticanjem potrošnje. Kad porastu plate, trošiće se i kupovati više, prodavaće se automobili, stanovi, televizori, tako će ponovo proraditi industrija, obnoviće se javni radovi, a samim tim procvjetaće i privreda, dok će se nezaposlenost smanjiti. Porašće izvoz, a smanjiti se deficit i prezaduženost.
Ovaj put je lakši i humaniji, ali vrlo rizičan, jer u početku traži nova zaduženja da bi se pokrenuo točak potrošnje, na šta u ovom trenutku malo ko smije da se usudi.
I francuski predsjednik Oland je, prvih dana po ulasku u Jelisej, nastojao da ovaj koncept promoviše ne samo u svojoj zemlji, već i u cijeloj EU. Njegova ideja je, međutim, brzo naišla na ledeni zid iz Berlina, a zna se i ko je u međuvremenu izašao kao pobjednik.
Ekonomski pokazatelji u Francuskoj, za sada, daju za pravo Olandovim protivnicima. Privredni rast nikako da se povrati, a nivo nezaposlenosti je potukao sve rekorde. Oland, jednostavno, ne može u svojoj politici da pomiri socijalistički karakter vlade, socijalni mir, uskraćivanje višedecenijskih radničkih tekovina, štednju i privredni oporavak.
Zato je jedan od bivših ministara, Benoa Amon, koji je nekada bio i portparol socijalista, a donedavno i četvrta ličnost u vladi, javno prozvao Angelu Merkel i poručio da Njemačka ne radi za evropske, već za sopstvene interese. Pristalice ovog koncepta, koji trenutno nailazi na daleko veću radničku podršku nego što je ima vlast, smatraju, naime, da princip štednje ogovara samo Njemačkoj, koja na taj način želi privredno i finansijski da pokori cijelu Evropu.
Merkelova se, međutim, s time ne slaže. Pokazuje prstom u Španiju, kao na svjetao primjer da se štednja isplati. S druge strane, umnožavaju se glasovi protiv daljeg stezanja kaiša.
Povratak privrednog rasta i potrošnje zagovara i italijanski premijer Mateo Renci, dok je austrijski vicekancelar i savezni ministar finansija Mihael Špindeleger prije nekoliko dana podnio ostavku na sve državne i partijske funkcije, jer je shvatio da je neophodna poreska reforma moguća samo uz nova zaduženja ili povećanje poreza, a nije želio da uradi ni jedno ni drugo.
Nijemci ne daju finansije
Pad prve Valsove vlade i odlazak ministara disidenata, nisu riješili francusko-njemačka neslaganja oko ekonomije. Predmet žučnog pregovaranja sada je bivši francuski ministar finansija Pjer Moskovisi, koji je kandidat Jeliseja za novog evropskog komesara, zaduženog za ekonomska i monetarna pitanja. Administraciji u Berlinu se od toga diže kosa na glavi, jer na ovom mjestu nikako ne žele da vide predstavnika zemlje koja posljednjih godina nikako da pronađe put iz ekonomske krize. Novosti
