SARAJEVO – Privatizacija komunikacijskih i informacijskih resursa može dovesti državu u izuzetno nepovoljan položaj. Njihova kontrola može se iskoristiti i za dezinformisanje, širenje panike, straha, ugrožavanje ljudskih prava…
O stranim investicijama u energetiku u Bosni i Hercegovini (nafta, gas, elektroenergetika, rudnici…) Žurnal je do sada detaljno pisao, u ovoj analizi ćemo se osvrnuti na preostale sektore kritične infrastrukture za koje se vezuju strane investicije.
Kritična infrastruktura je neophodna za održavanje ključnih društvenih funkcija – zdravstva, bezbjednosti, sigurnosti, ekonomskog ili socijalnog blagostanja, a njeni sektori su: energetika, komunikacijska i informacijska tehnologija, saobraćaj, zdravstvo, vodoprivreda, hrana, finansije, upravljanje opasnim materijama, javne službe, nacionalni spomenici i vrijednosti.
TELEKOMUNIKACIJE I INTERNET VAN DRŽAVNE KONTROLE
Iako postoje oprečna mišljenja o ovoj oblasti, privatizacija komunikacijskih i informacijskih resursa može dovesti državu u izuzetno nepovoljan položaj. Što je najbitnije, to može ugroziti sigurnost različitih državnih resursa, pa samim tim i svih njenih građana. Također, ne treba zaboraviti ni to da se kontrola telekomunikacija, mreža i interneta u državi može iskoristiti i za dezinformisanje, širenje panike, straha, ugrožavanje ljudskih prava…
U kontekstu Bosne i Hercegovine, kada su u pitanju komunikacijski i informacijski resursi, možemo reći da je najmanje 1/3 prodata, a ostale 2/3 su pod takvom političkom kontrolom vladajućih stranaka sa velikom vjerovatnoćom da će u budućnosti biti prodate.
Od 2007. godine Telekom Republike Srpske je u većinskom vlasništvu Telekoma Srbije i to je bila jedna od najvećih pojedinačnih stranih investicija u Bosnu i Hercegovinu u iznosu od oko 1,2 milijardi KM. Nakon promjene vlasničke strukture, Telekom RS je preimenovan u Mtel a.d. i krenula je agresivna kampanja uklanjanja tržišne konkurencije koja je realizovana tako što su kupljene sve konkurentske kompanije koje posluju na teritoriji Republike Srpske: Telrad Net, Blicnet i Elta Kabel. Ukratko, sva komunikacijska infrastruktura na području RS je u vlasništvu i pod kontrolom kompanije Mtel, čiji je većinski vlasnik kompanija iz Srbije.
Preostala dva velika telekom operatera u BiH su dionička društva (d.d.) u većinskom vlasništvu Federacije Bosne i Hercegovine, i to BH Telekom (više od 90% vlasništva) i HT Eronet (više od 50% vlasništva). Analizom vlasničke strukture, koja je dostupna na Sarajevskoj berzi (SASE), BH Telekoma može se uočiti da je drugi najveći vlasnik dionica sarajevska ispostava ruske Sber banke (cca 0,76% vlasništva), dok kod su kod HT Eronet-a značajniji vlasnici dionica Hrvatske Telekomunikacije d.d. Zagreb (cca 39,1% vlasništva) i Hrvatske Pošte d.d. Zagreb (cca 5,23% vlasništva). Miješanje politike u poslovanje ovih kompanija može neminovno dovesti do njihove skorije prodaje, što će će za posljedicu imati to da država na svojoj teritoriji nema apsolutno nikakvu kontrolu nad telekomunikacijama, internetom i drugim komunikacijskim i informacijskim resursima
FINANSIJSKO POROBLJAVANJE
Saobraćajna infrastruktura u Bosni i Hercegovini, bilo da govorimo o putnoj, željezničkoj, vazdušnoj ili plovidbenoj, je zastarjela ili oštećena. U modernizaciju i rekostrukciju saobraćajne infrastrukture se ulaže veoma malo, a i ono što se uloži zbog sistemske korupcije bude pronevjereno ili ne bude kvalitetno urađeno.
Kada je u pitanju drumski saobraćaj, izgradnja novih autoputeva i puteva u BiH se manjim dijelom realizuje iz vlastitih budžetskih sredstva, a većim dijelom su u pitanju kreditna sredstva. I pored brojnih najava, do sada nije došlo do potpune realizacije direktnih stranih investicija u drumski saobraćaj, a razlozi za to su mnogobrojni. Kao ključni strani investitori u ovu oblast ističu se Kina, Turska i Srbija.
Najznačajniji projekat za koji su zainteresovani Kinezi je izgradnja autoputa Banja Luka – Prijedor. Kako je tada objavio portal Capital, 13. decembra 2018. godine, kineska kompanija SDHS-CSI BH je potpisala Ugovor o koncesiji sa Vladom Republike Srpske. Otkrivene su brojne tajne i sumnjivi poslovi koji se kriju iza ovoga projeka, od toga da će firma sa kapitalom od jednu KM graditi autoput, preko toga da će sav novac od putarina u Republici Srpskoj ići Kinezima, do toga da će Kinezi u ovaj autoput uložiti oko 300 miliona eura, a naplatiti oko 900 miliona eura. Posljednji problemi koji su se pojavili vezano za ovaj projekat odnose se na određivanje trase i eksproprijaciju zemljišta.
Naime, 8. februara 2021. godine mještani naselja Kozarac kod Prijedora su se mirnim protestnim okupljanjem usprotivili planiranoj trasi autoputa Banja Luka – Prijedor i zatražili njeno izmještanje. Takođe, istim povodom, 06. marta 2021. godine protestvovali su i mještani sela Verići u blizini Banja Luke.
Osim pobrojanih velikih i malih problema vezanih za ovaj projekat, Republika Srpska, a samim tim i Bosna i Hercegovina, mogla bi upasti u jednu veoma ozbiljnu finansijsku zamku karakterističnu za zemlje koje sklapaju kreditno-investicijske poslove sa Kinom, a to je tzv. ‘’finansijsko ropstvo’’. Ukoliko se ne bude mogao otplaćivati dug, Kinezi će imati pravo na svoj dio teritorije/zemljišta, a svaka eventualna arbitraža provodiće se prema kineskim zakonima. Pravi primjeri za ovaj problem su Šri Lanka i Crna Gora, o kojima je pisao Financial Times. Šri Lanka je pod pritiskom dužničkog ropstva uzrokovanog kreditno-investicijskim poslovima sa Kinom bila prinuđena da svoju južnu luku Hambantotu službeno preda Kini u zakup narednih 99 godina. Crna Gora je u velikim problemima zbog nepovoljnog ugovora o izgradnji autoputa Bar – Boljare jer je dug zemlje je sa 63% BDP-a nakon ovog ugovora porastao na skoro 80% BDP-a, a sada se pojavile informacije da će Srbija otkupiti ovaj dug i postati vlasnik autoputa.
Ključni projekat u kome Turska vidi svoj politički i ekonomski interes je izgradnja autoputa/brze ceste Sarajevo – Beograd – Sarajevo. Politički interes se može staviti u kontekst boljih konekcija sa Evropskom unijom, s obzirom na to da većina njenih članica osporava članstvo Turske u EU, jačanje njenog uticaja na Balkanu doprinijeće za ‘’povoljnijim vjetrovima’’ u kontekstu članstva. Ekonomski interes Turske u ovom projeku je ipak mnogo bitniji jer je poznato da je Turska među najvećim investitorima u Srbiji i logične su namjere da se to proširi i na Bosnu i Hercegovinu. Naravno, ne treba zanemariti činjenicu da građevinske firme iz Turske, kao izvođači radova na Koridoru Vc, nisu prepoznatljive po kvalitetu gradnje, o čemu je Žurnal nedavno pisao.
VUČIĆEVO OBEĆANJE
Početak realizacije projekta izgradnje autoputa Sarajevo-Beograd-Sarajevo ozvaničen je 09. oktobra 2019. godine kada su predsjednik Turske Redžet Tajip Erdogan, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović položili kamen temeljac u Sremskoj Rači. Finansiranje i realizacija posla na teritoriji Srbije je zaokružena, jedan dio se finansira iz budžeta Srbije, a drugi dio su zajmovi turskih komercijalnih banaka, dok u BiH još uvijek ništa nije finalizirano. Zbog kompleksnih društveno-političkih odnosa, u BiH je prvo dvije godine vođena polemika oko određivanja trase autoputa, a kada je trasa konačno određena ostalo je da se definišu finansijski aspekti ovoga regionalnog projekta. S obzirom da je za 16. mart ove godine najavljeno potpisivanje Sporazuma o saradnji na infrastrukturnim i građevinskim projektima između Turske i Bosne i Hercegovine, nadamo se da će javnosti biti poznato više informacija o finansiranju i planu realizacije ovoga projekta.
Srbija, koja se nameće kao regionalni lider, svoje investicije u saobraćajnu infrastrukturu u BiH čvrsto drži na političkom terenu. Gotovo u pravilu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pojavi se sa novim obećanjima o ulaganjima u Republiku Srpsku u toku izbornih godina i na taj način daje politički vjetar u leđa Miloradu Dodiku i njegovom vladajućem SNSD-u.
Jedan od primjera za to je obećanje Vučića koje je dao 10. aprila 2018. godine prilikom svoje posjete Trebinju vezano za izgradnju magistranog puta Foča – Tjentište. Danas, skoro 3 godine nakon toga, nema puno informacija o tome da li će i kada doći do realizacije ovoga projekta. Takođe u izbornoj 2020. godini, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, bez preciznih pokazatelja o lokaciji i finansijskoj opravdanosti projekta, izašao je u javnost sa informacijom da će Srbija graditi aerodrom u Istočnoj Hercegovini. Naravno, do današnjeg dana osim medijskih spinovanja nije urađen nijedan konkretan korak na realizaciji ovoga projekta.
Teško je posebno izdvojiti neku od stranih investicija u druge sektore kritične infrastrukture u BiH, ali treba istaći da se one realizuju najčešće kroz različite oblike donacija ili kreditiranja. Na osnovu svega prethodno iznesenog, osim konstatacije da su investicije u kritičnu infrastrukturu svakako neophodne jer je to oblast neophodna za funkcionisanje društva i države, nameće se zaključak da pored zaduživanja i ispunjavanja političko-finansijskih interesa investitora Bosna i Hercegovina mora naći i druge modalitete za unapređenje ovog sektora. žurnal.info
