BANJALUKA – U Bosnu i Hercegovinu prošle godine uvezene su stotine hiljada tona kamena, šljunka, cementa, kreča, gipsa i gline, uprkos činjenici da u zemlji postoje kapaciteti za njihovu preradu i proizvodnju, kao i sve potrebne geološke predispozicije.
Zvanični podaci pokazuju kako uvoz iznosi nešto preko 80 miliona maraka, što izvoz ne može da prati, jer je za duplo manji i iznosi približno 40 miliona.
Od ukupnog uvoza, većina, tačnije 61,3 miliona KM, odnosi se na cement u količini od 452.433 tone.
Branimir Muidža, generalni direktor “HeidelbergCement” grupacije za BiH i Hrvatsku i Tvornice cementa Kakanj, jedne od ukupno dvije u zemlji koje se bave proizvodnjom ovog veziva, kaže da su nakon privatizacije uložena velika sredstva kako bi se ove fabrike modernizovale i povećale svoje kapacitete proizvodnje, tako da domaći proizvođači cementa imaju kapacitete proizvodnje od oko 1,6 do 1,7 miliona tona cementa na godišnjem nivou.
“S obzirom na to da se trenutna potražnja na domaćem tržištu procjenjuje na nešto više od milion tona, jasno je da domaća proizvodnja može zadovoljiti sve domaće potrebe“, kaže Muidža.
Objašnjava da strani uvoznici iz zemalja u okruženju, gdje su investiranja znatno smanjena, nastoje što više svojih proizvoda plasirati u BiH, pa tako uvozni cement pokriva otprilike od 30 do 40 odsto ukupne domaće potrošnje.
“Međutim, tržište cementa u BiH je slobodno tržište, tako da svako ima iste uslove poslovanja i šansu da plasira svoje proizvode. Isti principi se primjenjuju i u susjednim zemljama, pa tako i mi, na primjer, svoje proizvode izvozimo u susjednu Hrvatsku, zavisno od potražnje, tržišnih okolnosti i mogućnosti transporta. Naš izvoz donekle poboljšava inače negativan vanjskotrgovinski bilans BiH”, zakjučio je Muidža.
Cement nije jedini proizvod koji BiH može da proizvede, a koji opet u velikim količinama uvozi.
I pored velikog bogatstva kamenom, tokom prošle godine uvoz je iznosio oko 11 miliona maraka. Samo drobljenog kamena i šljunka uvezeno je u vrijednosti od preko pet miliona maraka.
Najčešće je u pitanju kamen za spomenike, čije se zalihe u Jablanici mjere u desetinama milijardi maraka, ali koji se tek jednim manjim dijelom eksploatiše.
Govoreći o ovom paradoksu, Nezir Kevrić, jedan od najstarijih kamenorezaca iz Jablanice i predsjednik Klastera kamena Hercegovina, kaže kako najveći problem leži u oblasti koncesija.
Naime, kako kaže, koncesiju na najveći dio jablaničkog kamena ima nekadašnje državno preduzeće koje je u stečaju, a koje eksploatiše tek manje količine.
Zbog nedostatka sirovine prinuđeni su da kamen uvoze, najviše iz Kine, a zatim i iz Indije i Italije.
Sa druge strane, tvrdi, samo u regionu je potražnja tolika da se potrebe nikada nisu mogle zadovoljiti.
“Resursa ima, ali niko nema snage da vadi kamen, dok strani investitori ne žele da ulažu, jer su uslovi loši i sve je poprilično pravno neraščišćeno”, kazao je Kevrić. Nezavisne novine