SARAJEVO/BANJALUKA, Hiljade radnika širom BiH već godinama živi bez plata, a da bi preživjeli neki od njih su čak primorani da kopaju po kontejnerima. Iako nema precizne evidencije o neslavnim rekorderima koji godinama nisu vidjeli nijednu zarađenu marku, pretpostavka je da su radnici Vazduhoplovnog zavoda “Orao” Rajlovac na prvom mjestu, jer već 18 godina nisu primili platu.
“Radim kao varilac po dva-tri dana, kako me ko zovne od privatnika. Zaradim ponekad 100 do 150 KM ako ima posla. Srećom žena ima penziju. Znao sam kopati kanale za plin, struju, postavljati krov. U jednom periodu sam obilazio kontejnere i prodavao sirovine. Dva puta sam ranjen u ratu, demobilisani sam borac, a nemam ni zdravstvene knjižice jer se vodim u firmi koja duguje doprinose i postoji samo na papiru. Imam 54 KM invalidskih primanja. Imam i 60 gelera u sebi i povišen šećer. Lijekove moram kupovati, a doktoru ne idem jer nemam da platim”, kazao je radnik “Orla” Nermin Nuhić.
On dodaje da ne može objasniti djeci zašto ih nikada nije odveo na more. Istu muku dijeli i Ismet Klisura, radnik “Šipad Vranice” iz Fojnice, koji priznaje da deset godina nije primio ni marke, te da bi najbolje bilo “da ga neko ubije”.
“Idem u šumu i berem gljive, borovnice kada im je vrijeme. Cijepam drva. Uz malo sreće zaradim 10 do 15 KM. Sada slabo posla ima, a ide zima, ide robija. Sabralo se 180 KM duga za vodu. Gledaću da pozajmim. Došlo mi je i sa suda da platim 160 KM RTV takse, a televizije ni nemam. Prijete da će mi zaplijeniti stvari. Neka plijene. Imam samo ćilim i sto”, ističe Klisura.
Ovakvi radnici, mahom iz proizvodnih preduzeća koja “miruju”, kažu da su se odavno odrekli mesa, nove odjeće, odmora, a o izlasku na kafu niti ne pomišljaju. Neki od njih sa porodicama žive u mraku, jer nemaju za račune.
Jefto Samardžić, bivši radnik bilećkog “Žitoprodukta”, kaže da već 13 godina nije primio platu, a da mu je zbog neplaćanja prije tri i po godine isključena struja.
“Ja, koji sam više od 20 godina proizvodio taj hljeb, doveden sam u situaciju da takvu istu koru hljeba nemam zašto uzeti, a toliko sam u ‘Mlin’ vjerovao da sam u njega i sve svoje vaučere dao”, kaže nam ogorčeno Samardžić i dadaje da još nadničenjem zaradi koju marku, ali da i sam ne zna kako živi.
Spasoje Petijević, radnik nekada ugledne trebinjske firme “Metalac”, čiji radnici, tvrdi on, od 1998. godine nisu primali ni plate niti im je povezan radni staž, govori da bez struje živi već sedam godina, jer nema para da je plaća.
“Zbog duga od oko 650 maraka ostao sam bez struje koju kasnije nisam mogao platiti, jer su kamate narastale, dok s druge strane niko ne vodi računa o dugovanjima i kamatama prema prevarenim radnicima”, kaže ogorčeni Petijević.
Da bi preživio danas miješa malter gdje god ga pozovu, ali su to uglavnom, dodaje, poslovi za dan-dva.
Među rekorderima su i radnici sarajevskog “Sateksa” koji od 1998. godine nisu dobili platu, a do 2006. su primali topli obrok. Njih nekoliko čuva preostalu imovinu firme, dok država nakon poništene privatizacije ne odluči šta će biti s njima. Jedan od njih, Ahmed Ćatić, ističe da mu je sve isto kao u ratu, samo što ne padaju granate.
“Meso ako vidim, vidim ga u izlogu mesnice. Živimo na tjestenini. Ne kupujemo odjeću nego drljamo staru. Obrađujem dunum napuštene državne zemlje i tako ću dok me neko ne istjera. Od toga imam bar povrće. Invalid sam i star, ali moram sijati. Došao sam u situaciju da mi žena od penzije daje džeparac, a ja sam bio taj koji je hranio porodicu, školovao djecu”, kaže Ćatić.
Njegova koleginica Envera Herenda radila je kao tekstilni tehničar, a sada čisti stanove i poslovne prostore za 100 do 200 KM mjesečno.
Ljubomir Krečar, radnik banjalučke fabrike “Fruktona”, koji je posljednju platu od ukupno 13 koje mu duguju primio u februaru, kaže da ni sam ne zna kako živi on i njegove kolege.
Ismet Bajramović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, naglašava da je sramota što radnici nemaju plata, ali da to nije sramota sindikata koji tu ne može ništa.
Velka Odžaković, generalni sekretar Saveza sindikata RS, smatra da su to slučajevi radnika koji nisu sindikalno organizovani, te da im je status, kako njima tako i firmi, nedefinisan.
“Obraćaju nam se ljudi i svaka priča je priča za sebe. Zaista ima tužnih i potresnih priča i takvi ljudi uglavnom jedva sastavljaju kraj sa krajem. Neki rade na dnevnice, neki žive od tuđe pomoći”, dodaje Odžakovićeva. Nezavisne novine
Bez plata dvije decenije
