BEOGRAD, Svakom građaninu Srbije ujka iz Amerike, tetka iz Australije ili baba i djed iz Njemačke prosječno godišnje pošalju novac u vrijednosti od 700 američkih dolara. Svjetska banka prije tri godine izračunala je da srpska dijaspora godišnje pošalje u maticu više od pet milijardi dolara, što Srbiju svrstava u sam vrh država po prijemu novčanih doznaka iz inostranstva.
I dok se novac koje šalju žuljevite ruke iseljenika uglavnom troši za puko preživljavanje, ili se čuva u slamaricama, država ozbiljno razmišlja: Kako da se bolje iskoristi potencijal srpskog rasijanja?
Ova i slične dileme čine samo dio složenih odnosa koji vladaju između Srbije i njenih iseljenika. Slabo organizovana, podložna neslozi i podjelama, nebrojeno puta iznevjerena, ali istovremeno brojna i dobrostojeća – slika je srpske dijaspore koja naseljava prostor od Amerike na zapadu do Kine na istoku.
Zaokret: Stanje u rasijanju slika je i njene majke Srbije, koja se prema svojim iseljenicima u prošlosti odnosila uglavnom maćehinski nemarno. A četiri miliona Srba, koliko se procjenjuje da ih živi u svijetu, sa svojim kapitalom i uticajem koji imaju, snaga su koje se nijedna ozbiljna zemlja na svijetu ne odriče.
Bile su potrebne godine da država na pravi način otkrije svoju dijasporu. A zakon pod ovim pojmom podrazumijeva sve državljane Srbije koji žive u iniostranstvu, kao i Srbe iseljenike iz Srbije i regiona i njihove potomke. Tek u posljednje vrijeme vlast u Srbiji napravila je zaokret u odnosu na višedecenijsku politiku manipulisanja i „čerupanja“ sunarodnika.
Donošenjem prvog Zakona o dijaspori i Strategije jačanja odnosa sa maticom, kao i osnivanjem Skupštine naših iseljenika, udaren je temelj novih odnosa.
Da Srbija ne misli na svoju dijasporu samo u vrijeme glasanja za pjesmu Evrovizije, potvrđuje ministar vjera i dijaspore Srđan Srećković, koji ističe da je napravljen veliki zaokret u saradnji države i rasijanja.
– Duže od pola vijeka naši ljudi u svijetu bili su ili zloupotrebljavani ili posmatrani kao neprijatelji – navodi Srećković. – Takav odnos donio je samo štetu, jer čak trećina naših sunarodnika živi u inostranstvu. Dijaspori danas moramo da pomognemo u jačanju veza sa maticom, a ona gradi imidž Srbije u inostranstvu.
Ministar napominje da je Srbija otvorena za kapital naših ljudi na novi, partnerski način. U prošlosti je to činjeno kvazipatriotskim pozivima u pomoć, a danas – omogućavanjem da ljudi rade, razvijaju posao, zarađuju, ali i zapošljavaju ljude. On podsjeća da je od 2000. godine do danas dijaspora direktno investirala 550 miliona dolara u srpsku ekonomiju. U malim i srednjim preduzećima, osnovanim kapitalom naših ljudi iz svijeta, posao je našlo 25.000 ljudi.
Države u kojima živi naša dijaspora su različite, ali su im problemi u odnosima sa maticom – zajednički. Iste muke uglavnom muče i sve građane Srbije. Početak svakog posla davi korupcija, pravna nesigurnost, surova birokratija, glomazna administracija.
Predstavnici dijaspore kažu da je za istinsku saradnju potrebno riješiti još niz problema koji stvaraju jaz, koji se sada teško preskače. Podjednako sve boli spora nostrifikacija fakultetskih diploma, ali i glomazna procedura dobijanja srpskih dokumenata i državljanstva, za šta su potrebne – nedjelje. A bila bi sreća da je to sve.
– Našim ljudima trebalo bi omogućiti da prilikom održavanja izbora u Srbiji glasaju poštom, ali i dati im mjesta u parlamentu – nabraja Radivoje Petrikić, advokat iz Beča i predsjednik Austrijsko-srpskog privrednog foruma. – Potrebno je i stvaranje tijela koje bi se bavilo samo praktičnim ekonomskim projektima, namijenjenim dijaspori. To je već učinila Irska, Poljska, pa i Rusija.
Petrikić kaže da među dijasporom postoji želja za razvijanjem biznisa i u Srbiji. O tome svjedoči broj od čak 10.000 malih, i nešto većih, privrednika koji žive i rade u Austriji, i koji bi rado svoj biznis proširili i u matici.
Nesloga: Slično razmišlja i Slobodan Benđo, delagat Skupštine dijaspore iz Melburna, koji ističe da naše ljude u Australiji dodatno muči i – daljina. Gotovo 200.000 Srba upućeno je na svega dva predstavništva Srbije – ambasadu u Kamberi i konzulat u Sidneju.
– Srbija još nije zaključila sporazum o prenosu prava na penzije i zdravstveno i socijalno osiguranje sa Australijom – kaže Benđo. – To spriječava veliki broj naših ljudi da se vrate u Srbiju. Takve ugovore potpisale su sve države regiona. Oni omogućavaju da se ljudi vrate i u svojoj zemlji troše penzije koje nisu male, ali i da pokrenu neki posao.
Iseljenici u svijetu, pored nepovjerenja prema matici, međutim, odlikuje i slaba organizacija. Ona vrlo često dovodi do nesloge, pa i otvorenih sukoba. Veliki broj uticajnih ljudi našeg porekla koji su na visokim položajima u američkoj administraciji to odvraća od većeg angažmana u korist Srbije. Jedini pravi stub oko koga se okupljaju Srbi u svijetu jeste – Srpska pravoslavna crkva.
– Na čelu mnogih udruženja Srba nalaze se ljudi koji ne mogu ili neće da rade na sabranju naših sunarodnika – ističe Nikša Nikodinović, delegat Skupštine dijaspore iz SAD. – Zajedno sa ostalim problemima koji su u dvorištu Srbije, to odbija veliki dio mladih, sposobnih ljudi koji bi mogli puno da doprinesu boljitku srpske zajednice, ali i državi matici.
U prilog već poslovičnoj našoj neslozi, Nikodinović navodi primjer iz 2005. godine, kada je FBI pokrenuo akciju privođenja američkih Srba koji su bili pripadnici Vojske Republike Srpske. Za pomoć 24 uhapšenih, među 50.000 sunarodnika u Arizoni, sakupljeno je simboličnih – 1.500 dolara.
Profesori u pekingu
Najmlađa srpska zajednica formalno je osnovana prošle godine u Kini, gdje stalno živi i radi oko 300 naših sunarodnika. Udruženje Srba u Pekingu okuplja oko 3.000 naših ljudi iz cijele Azije.
– Ekonomski rast ovog regiona posljednjih godina privlači sve više građana Srbije koji se u Kini zapošljavaju kao profesori engleskog jezika, a dolaze i arhitekte, fudbaleri, sportski treneri – kaže predsjednik Udruženja Zoran Bogdanović. – Osnovali smo školu gdje naša djeca slušaju nastavu na srpskom, a planiramo i osnivanje centra srpske kulture.
Najteže Srbima u Albaniji
U zemljama regiona Srbi su najbrojniji u Bosni i Hercegovini, najšira prava imaju u Rumuniji, a situacija je najteža u Albaniji. Do skoro je bilo gotovo nepoznato da u „zemlji orlova“ živi oko 30.000 pripadnika, kako je sami nazivaju, srpsko-crnogorske zajednice.
Status nacionalne manjine imaju tek od 2006. godine, a do tada nisu imali nikakva nacionalna prava. Kako u Albaniji ne postoji nijedna škola u kojoj se uči srpski jezik, niti ijedan srpski medij, pravo je čudo da su naši sunarodnici u ovoj zemlji sačuvali maternji jezik.
Srbi uglavnom žive u sjevernom dijelu Albanije, u regionu Skadra, gdje su naseljeni još od srednjeg vijeka. U prošlosti su bili izloženi snažnoj asimilaciji, raseljavanju, progonima, a čak su im i imena albanizovana.
Nagrade za saradnju
Uručenjem Nacionalnih priznanja za izuzetan doprinos i zasluge za saradnju i jačanje veza Srbije i rasijanja u subotu je u Beogradu završena druga Skupština dijspore i Srba u regionu. Dobitnicima iz više zemalja svijeta priznanja su uručili patrijarh srpski Irinej i ministar vjera i dijaspore Srđan Srećković.
– Dijspora ima potencijal da bude karta Srbije za Evropu i svijet – poručio je Srećković. – Ona je i jedan od stubova napretka države ka poziciji lidera u regionu i punopravnog člana Evropske unije.
Pozdravljajući učesnike Skupštine, patrijarh srpski Irinej apelovao je na Srbe koji žive van matice da sačuvaju pravoslavnu vjeru, jezik i kulturu, koja ih čini nacionalno svjesnim ljudima. On je rekao da će Crkva, kao i do sada, biti mjesto gdje se Srbi okupljaju, govore svoj jezik i oživljavaju svoje običaje, što je oduvjek bio njen zadatak.
Ne znamo koliko nas je
Tačan broj Srba u rasijanju gotovo je nemoguće utvrditi, jer naši sunarodnici u zemljama u kojima borave imaju različiti status – od punopravnih državljana stranih zemalja do radnika „na privremenom radu“. Koliko je, ipak, važno da država ima makar okvirni broj sunarodnika koji na duže ili kraće vrijeme borave u stranim zemljama, pokazali su nedavni događaji u Tunisu, Libiji i Egiptu. Precizne evidencije srpskih radnika u svijetu nema, jer se naši građani na privremenom radu konzulatima javljaju samo u slučaju nevolje. Novosti