BEOGRAD, Majstori starih zanata – četkari, jorgandžije, kožari, šeširdžije i časovničari uprkos smanjenim potrebama za proizvodima i uslugama opstaju na tržištu, ali će, vjerovatno, biti posljednji predstavnici svog zanata, rekli su danas zanatlije, sagovornici Tanjuga.
Četkarska radnja Zorana Marića u Ulici kraljice Natalije je prva koja je u Jugoslaviji proizvodila slikarske četkice. Radnju je osnovao Zoranov otac Ilija, 1938. godine i bila je poznata po proizvodnji četkica sa dlakom iz govečetovog uha.
“Nasledio sam radnju 1972. godine, razradio i daleko povećao posao”, rekao je Marić i dodao da ne postoji slikar u bivšoj Jugoslaviji koji nije radio sa njegovim četkicama, a bile su tražene i na zapadu i najviše je izvozio preko Slovenije.
Da bi četkica bila kvalitetna materijal mora ručno da se obrađuje, ali on više ne uspjeva da proizvede četkicu istog kvaliteta kao ranije, jer je teško doći do dlake domaćeg autohtonog govečeta čija je dlaka najkvalitetnija za preradu.
“Veštačka dlaka koje se danas proizvodi se približava kvalitetu dlake iz govečetovog uha. U Rusiji je počela da se koristi kvalitetna dlaka kune sibirski i kolinski, a mali proizvođači, poput mene, ne mogu da se nose sa jeftinom sirovinom koja tamo postoji, tako da je ova vrsta klasičnog tradicionalnog četkarstva, u Srbiji, dovedena pred izumiranje”, objasnio je Marić.
Prema njegovim riječima, razlog je i to što su kineske četkice znatno jeftinije, tako da u ovoj četkarskoj radnji sada kupuju samo umjetnici i dizajneri, a naviknuti na taj kvalitet javljaju se i iz Hrvatske i Slovenije kojima četkice šalje pouzećem.
“Nekada se puno radilo, imao sam i do 15 zaposlenih radnika, danas imam samo dva, jednog četkara i jednog trgovca. Budućnost ove radnje je u ostalom slikarskom priboru”, kazao je Marić.
Jedini jorgandžija u Beogradu, koji i dalje radi ručno, Predrag Janković naslijedio je zanat od djede, starog jorgandzije, Živorada Ilića koji je prerađivao stare jorgane dušeke, jastuke i pravio nove, češljao vunu i pamuk oko 60 godina.
“Zanat se nije promenio, i dalje radim na metalnoj šivaćoj mašini staroj 80 godina, dok od alata koristim malu iglu za jorgane, veliku za dušeke i štapove za doterivanje”, rekao je Janković.
Za čitav proces pravljenja jorgana potrebno mu je oko osam sati, dok je za četvrtaste, okrugle ili jastučiće u obliku srca potrebno samo deset do petnaest minuta.
“Moje mušterije su uglavnom penzioneri koji su navikli da spavaju na prirodnim materijalima, ali ima i mladih”, rekao je Janković i dodao da se ranije za pravljenje jorgana koristio satenski materijal, a danas uglavnom svila i damast.
On je objasnio da nema velikih firmi koje otkupljuju vunu, pa je on nabavlja od sitnih proizvođača sa Zlatibora i iz Vojvodine.
“U Beogradu postoje još dvojica jorgandžija, oni rade mašinski, a svako od nas ima svoje mušterije”, rekao je Janković koji se nada, da iako nema zainteresovanih za taj zanat, neće biti posljednji jorgandžija.
Kožar iz Šapca Tomislav Petrović je, kako kaže, “trbuhom za kruhom” došao u Beograd, jer je vjerovao da će prodaja i servisiranje kože ići bolje nego u provinciji, ali izgleda da u posljednje vrijeme ni prijestonica nije garant uspjeha.
Petrovićeva evidencija urađenih kožnih elemenata na godišnjem nivou jasno pokazuje da kupovna moć građana slabi, a njegova radnja bilježi drastičan pad poslovanja od 2006. godine.
“Opstajem zahvaljujući starim mušterijama, gradskim porodicama koje još uvek mogu da priušte održavanje stare, pohabane jakne. Kupaca ima, ali veoma malo, jedan ili dva u šest meseci, a nekada sam ih imao po pet dnevno, rekao je Petrović, koji pamti “srećna vremena” kada je na vašaru u Šapcu uspjevao da proda i 30 novih komada dnevno.
I vlasniku puškarske radionice “Gagi” Branku Goluboviću posao “ne cveta”, a razlog je, kako kaže, u tome što ljudi nisu navikli da idu kod ovlašćenih servisera za oružje.
“Nekada su vlasnici oružja imali obavezu da nose oružje na tehničke preglede, baš kao i automobile. Bilo je organizovano da u lovačka društva dodje stručno lice, koje je pregledalo sva oružja i davalo instrukcije ako uoči nepravilnost.
“Međutim to vreme je zamrlo”, rekao je Golubović i dodao da to nije dobro, jer su Srbi poznati po tome da posjeduju bogat arsenal naoružanja.
U Beogradu ima još zanatskih radnji koje se svakim danom bore da opstanu na tržištu.
Časovničar u Jug Bogdanovoj ulici, Aleksandar Kostić jedan je od rijetkih koji nije uveo prodaju satova kako bi sačuvao zanat, “jer u poslednjih 30 godina u ovom gradu nije otvorena nijedna časovničarska radnja, a za samo 15 godina zatvoreno je oko 25 radnji”.
Radionica bombona i ratluka “Bosiljčić” otvorena je daleke 1936. godine i od tada mušterijama nudi svjež ratluk, promincle, ljute, voćne, svilene punjene bombone, mliječne karamele, “luše”, džinovske lizalice u obliku srca i mnoge druge slatke zanimacije.
Šeširdžijska radnja “Rade” u Balkanskoj ulici već dugi niz godina izrađuje šešire za potrebe pozorišta i snimanja filmova, ali i za Beoviziju.
Zanatska radnja za popravku kišobrana, otvorena je 1971. godine, kada su njeni vlasnici popravljali, ali i pravili nove kišobrane. Ovo je danas jedina radnja u Beogradu, a u vrijeme kada je otvorena bile su još dvije. Tanjug
