BANJALUKA, Stari zanati u Banjoj Luci polako ali sigurno odlaze u prošlost. Sve je manje kovačkih, časovničarskih, obućarskih, vunovlačarskih… radnji kojih je nekada bilo u svim dijelovima grada. Onih koji popravljaju kišobrane odavno nema.
– Popravljanje časovnika nije nimalo lak posao, ali ja u njemu uživam. Međutim, kako je počela industrijalizacija posla je sve manje. Nekada je ljudima časovnik služio i do 30 godina, a danas jedva dvije. Ljudi se odlučuju za varijantu jeftinijeg časovnika koji ne popravljaju, nego kada prestane da radi jednostavno ga bace. Sada možete časovnik naći i za pet, deset maraka… Prije nije bilo tako – rekao je vlasnik časovničarske radnje “Kudra” Dušan Kudra čija radnja u Banjoj Luci posluje više od 30 godina.
Prema njegovim riječima, u gradu je prije građanskog rata radilo 14 časovničara, a danas, kada grad ima mnogo više stanovnika, rade samo četvorica.
– Još uvijek me posjećuju stalne, stare mušterije koje su mi i poslije svega ostale vjerne. Ipak, obim posla od prije petnaestak godina sa ovim danas se ne može mjeriti ni u kom slučaju – naglasio je Kudra.
Kada je riječ o obućarskom zanatu situacija nije mnogo bolja. I majstori koji su zaduženi za održavanje cipela prije rata su imali mnogo više posla.
– Od ovoga se nekada moglo baš lijepo živjeti. Ovim poslom se bavim čitav život, ali moram naglasiti da nikada nije bilo lošije. Ne možemo, zbog takve situacije, kriviti građane, jer kriza se osjeti na svakom koraku. Međutim, činjenica je da mnogo češće i radije kupuju jeftine cipele čiji je vijek trajanja kratak, i koje ne mogu da podnesu bilo kakve popravke – rekao je obućar Borko Tošić.
On je istakao da je nabavka materijala koji je njemu neophodan izuzetno skupa i da, u posljednje vrijeme, vrlo rijetko bude na pozitivnoj nuli.
Jedini vunovlačar na području Banje Luke Goran Irić kaže kako je onih koji žele da prave proizvode od vune sve manje.
– Ovaj posao je tradicija u mojoj porodici koja se prenosi sa koljena na koljeno. Sa dosta uspjeha na ovom mjestu su hljeb zarađivali moj djed i otac. I ja sam dobro živio, ne mogu se žaliti, ali to vrijeme je, nažalost, prošlo. Danas je sve drugačije. U radnji sam od ujutro do kasno uveče i jedva sastavljam kraj s krajem – naglasio je Irić.
Irić kaže da se nada da njegovi nasljednici neće krenuti njegovim stopama.
– Da je vrijeme drugačije priželjkivao bih da se porodična tradicija nastavi ali ovako bolje da negdje drugdje traže hljeba – kratko je prokomentarisao Goran Irić.
Porez
Vunovlačar Goran Irić je naglasio da mora da radi nešto “sa strane” kako bi redovno plaćao porez.
– Poreske obaveze su mi velike kao da imam veliki kafić, a radionica mi je izuzetno mala, što bi rekli čovjek se ne može ni okrenuti. Osim toga, mislim da bi Skupština grada trebalo da nas zanatlije stimuliše kako bismo svoj posao proširili – istakao je Irić. Glas srpske