VAŠINGTON, Nikome nije lako da bude otpušten, ali ako živite u sredini u kojoj se mnogo polaže na uspjeh, kao na primjer u Vašingtonu, to može biti gotovo nepodnošljivo.
U bogatim naseljima nadomak američke prijestonice u kojima žive intelektualci i profesionalci naviknuti da sebe vrednuju kroz postignuća u karijeri, neuspjeh jednostavno nije opcija. Neki zato, umjesto da nevolju podijele sa svojom sredinom, kriju gubitak posla ponašajući se kao da se ništa nije dogodilo.
Klinton Kol, biznis menadžer u “Dženeral dinamiks informejšn tehnolodži”, je nedjeljama pošto je otpušten ustajao kao i obično, tuširao se, brijao, oblačio jedno od svojih strogih poslovnih odijela i odlazio na posao koji više nije imao. Trudio se da se ne vraća kući, u imućnom vašingtonskom predgrađu Vijena, prije 17 časova, a vrijeme je provodio u biblioteci ili na klupi jednog od parkova opremljenih bežičnom internet vezom. Stidio se da kaže šta mu se desilo bilo kome osim supruzi i nije ga ni najmanje tješilo to što je bio samo jedan od čak 1.200 zaposlenih koji su u isto vrijeme dobili otkaz zbog teškoća u koje je zapala kompanija.
Kaže da se osjećao kao da je uradio nešto loše, iako je znao da nije.
“U ovom susjedstvu veoma je važno kako se predstavljate i kako djelujete. Plašili smo se da, ako se sazna da smo u teškoćama, druga djeca neće htjeti da se igraju s našom djecom, da nas više neće pozivati na zabave i da će nas komšije izbjegavati jer će očekivati da im tražimo pomoć”, rekao je on.
Pokazalo se, međutim, da je potcijenio sredinu u kojoj živi. Kada se poslije dva mjeseca umorio od pretvaranja i počeo javno da priča o gubitku posla shvatio je da mnogi žele da mu pomognu. Vjerovatno su u njemu vidjeli i sebe uviđajući da i njih od katastrofe dijeli samo jedna otpremnina, kaže on.
Podaci pokazuju da Kol nije usamljen, ali bez obzira na to što armija nezaposlenih raste, savjetnici za zapošljavanje, terapeuti i drugi eksperti kažu da se mnogi iz njegovog miljea bar u početku ponašaju slično.
“Srećem ljude koji su izgubili posao i koji nigdje ne rade, a još plaćaju pozamašnu članarinu u lokalnom Kantri klubu. Onda ne mogu da zaspe noću i svađaju se sa supružnikom ili djecom”, kaže Sintija Tarner, stručnjak za socijalne poremećaje u okrugu Ferfaks. “Ljudi su spremni da pričaju o gubitku na berzi, ali ne i o gubitku posla, toga se previše stide”, rekla je ona.
Kao rezultat, neki su osnovali anonimne grupe za pomoć po ugledu na anonimne alkoholičare na kojima mogu da razmijene mišljenje s ljudima u sličnoj situaciji bez straha da će ih neko otkriti.
Na jednoj od takvih sesija, televizijska novinarka iz Vašingtona koja je izgubila posao i ne može da nađe novi, ispričala je kako još izlazi na večere s prijateljima i pravi se kao da joj dobro ide, ali naručuje samo vodu i salatu od četiri dolara. Poslije toga svojim (ranije otplaćenim) jaguarom odlazi u neki od supermarketa u potrazi za gotovim jelima na sniženju. Druga žena iz iste grupe je priznala da niko osim djece ne zna da su ona i njen muž izgubili posao. Kada sretne nekog dok prije podne šeta psa komšilukom, u kojem kuće vrijede po 600.000 dolara, pravi se da tog dana radi od kuće. Kada ih prijatelji pozivaju na večere ili vikende van grada, izgovaraju se da imaju druge obaveze. “Ne želim da bilo ko zna. Kad saznaju da ste bez posla ljudi vas žale, a to je tugaljivo”, rekla je ona.
Osjećanje straha i izgubljenosti je prirodno kod otpuštenih radnika, ali prikrivanje istine je dosad ipak bilo rjeđe u SAD nego u drugim kulturama gdje su ljudi i inače zatvoreniji poput azijskih, kažu stučnjaci. Situacija je, međutim, u SAD danas drugačija jer je kriza više nego ikada ranije pogodila srednju klasu i bogate porodice nenaviknute na finansijske teškoće.
Broj ljudi s fakultetom koji gube posao je u stalnom porastu. U zoni Vašingtona broj fakultetski obrazovanih koji traže pomoć za nezaposlene je od jula 2008. udvostručen sa 2.627 na 6.227.
Uspješni kriju gubitak posla
