BANJALUKA, Tantalove muke. BiH je ušla u ekonomsku krizu tiho, posredno preko ekonomskih transakcija sa svjetskom ekonomijom.Tražnja za proizvodima proizvedenim u BiH opala je na svjetskom tržištu, utičući na smanjenje obima proizvodnje, izvoza, zaposlenosti, potrošnje, cijena… Priliv novca u BiH se smanjuje, što ugrožava održavanje dostignutog nivoa svih oblika potrošnje.
Istovremeno, na tržištu BiH nude se proizvodi iz cijelog svijeta po nižim cijenama, ali je novca za njihovu kupovinu sve manje, a njegova cijena je sve veća. BiH proživljava neku vrstu Tantalovih muka: u izobilju ponude sve je gladnija i žednija, a i strah od budućnosti je sve veći.
Nagovještaji širenja krize u BiH pojavili su se kroz rast cijena u posljednjem kvartalu 2007. godine i u prvoj polovini 2008. godine. Sve više cijene robe koja je najviše uvožena i trošena (hrana i gorivo) povećavale su troškove proizvodnje i troškove života stanovništva. Privreda je postajala sve manje konkurentna, a stanovništvo siromašnije. Međutim, rast cijena povećavao je osnovicu za obračun javnih prihoda.
Time se vlastima stvarala predstava da više javnih prihoda nastaje kao posljedica dobrog stanja u ekonomiji, a ne kao posljedica siromašenja privrede i stanovništva. Svi nivoi vlasti u BiH iskoristili su inflacioni rast osnovice javnih prihoda iz 2008. godine za planiranje budžeta za 2009. godinu. Međutim, zaoštravanje krize u 2009. godini prisiliće ih, uz nadzor od strane MMF, da javnu potrošnju redukuju na nivo podnošljivosti za privredu i stanovništvo.
Deflacija – lažna nada
Širenje krize u realnom sektoru relativno brzo je dovelo do suprotnih tendencija opšteg nivoa cijena. Od novembra 2008. godine do danas u BiH se registruje blaga deflacija. Ona je djelimično posljedica vraćanja cijena nafte i hrane na niži nivo na svjetskom tržištu zbog smanjenja ekonomske aktivnosti krajem 2008. i početkom 2009. godine. Međutim, posljednjih mjeseci pad cijena u BiH sve više postaje posljedica smanjenja domaće tražnje. Istina, deflaciji se mnogi raduju, a pogotovo oni sa fiksnim dohocima. Ona kratkoročno popravlja njihovu kupovnu moć. Međutim, deflacija je pogubna za proizvodnju. U uslovima deflacije pada rentabilnost kapitala u proizvodnji, zbog čega preduzeća smanjuju proizvodnju i zaposlenost faktora proizvodnje. To se dalje odražava na pad cijena faktora proizvodnje. Međutim, u uslovima deflacije očekuje se kontinuirani pad cijena, tako da niža cijena faktora proizvodnje i finalnih proizvoda neće imati za posljedicu rast tražnje. Očekivanje smanjenja cijena utiče na dalji pad tražnje, a pad tražnje utiče na dalji pad cijena. Dakle, deflacija postepeno zaustavlja ekonomiju i dugoročno ne donosi dobro ni vlasnicima roba, a ni vlasnicima resursa. Ona jedino kratkoročno pogoduje onima koji imaju obezbijeđene prihode i koji samo učestvuju u potrošnji.
I razvijene zemlje svijeta susreću se sa deflacijom. Međutim, one mnogo lakše rješavaju problem njenog razarajućeg djelovanja na ekonomiju. Deflaciju pokreće pad tražnje, uglavnom, prouzrokovan skupim novcem. Zemlje koje vode diskrecionu monetarnu politiku, u uslovima deflacije, mogu povećati ponudu novca i smanjiti njegovu cijenu a da to ne izazove inflaciju. BiH nema klasičnu centralnu banku i ne može štampanjem novca rješavati problem manjka tražnje. Da bi povećala tražnju i oslobodila se razornog dejstva deflacije BiH se mora zadužiti i opteretiti poreske obveznike u narednim godinama.
“Povratni udar”
Pad cijena niza proizvoda na svjetskom tržištu zbog recesije, uključujući i one strateške (nafta i hrana), djelimično je ublažio posljedice krize po privredu i stanovništvo u BiH. Izlazak najmoćnijih ekonomija svijeta iz recesije biće praćen rastom cijena nafte, električne energije, hrane, sirovina, transportnih usluga, špediterskih usluga i slično. Zemlje sa malim učešćem u svjetskoj trgovini naći će se u vrlo teškoj poziciji u postkriznom periodu. Tražnja za njihovim proizvodima mnogo će se sporije oporavljati od rasta tražnje na svjetskom tržištu za naftom i hranom. To će dovesti do uspostavljanja novog pariteta cijena uvoznih i izvoznih proizvoda, na štetu izvoza iz nerazvijenih zemalja.
Više cijene nafte, energije i hrane na svjetskom tržištu direktno će uticati na povećanje troškova proizvodnje i u privredi BiH i na rast cijena na domaćem tržištu. Konkurentnost privrede BiH na svjetskom tržištu (a i na domaćem) biće dodatno ugrožena. Izvozne cijene naših proizvoda prije recesije biće teško dostići. Tek tada će biti vidljivo da su posljedice krize dugoročnije prirode, zatim da smo u krizu ušli gotovo spontano, dijeleći sudbinu cijelog svijeta, a da ćemo iz krize morati izaći sami, odnosno odabrati i realizovati vlastitu strategiju. Da bismo zauzeli mjesto koje smo imali na svjetskom tržištu prije krize, koje nije bilo idealno, moraćemo uložiti mnogo napora, jer povratak na svjetsko tržište neće biti spontan kao padanje u krizu. Konkurencija na svjetskom tržištu biće snažno zaoštrena. Od svakog ko se želi vratiti na svjetsko tržište bar u razmjerama koje je imamo prije krize, zahtijevaće se da to učini uz viši nivo konkurentnosti. Naša pozicija na svjetskom tržištu nije bila zavidna ni prije krize, a bez povećanja konkurentnosti privrede nećemo ni nju uspjeti očuvati.
Rast cijena uvoznih proizvoda pogodovaće rastu javnih prihoda, zbog čega vlasti neće biti iskreno zabrinute zbog rasta troškova u proizvodnji. Zemlje sa velikim deficitom trgovinskog bilansa, kakva je naša, u uslovima rasta cijena uvozne robe i kroz nečinjenje domaćih vlasti, ubrzano gube na konkurentnosti domaće privrede i natprosječno umanjuju standard stanovništva. BiH ima predispozicije da se upravo to dogodi u postkriznom periodu. Dakle, privredi BiH prijeti još jedan snažan povratni udar svjetske ekonomske krize koji će biti izazvan rastom tražnje i cijena strateških proizvoda na svjetskom tržištu u vrijeme prosperiteta.
Nažalost, u BiH se najviše i nabolje uči na greškama. Sada, umjesto što se zavaravamo pričama da će nas mimoići kriza koja je uveliko ovdje i naivno nadamo da će ovdje početi prosperitet istovremeno kada počne u SAD i u EU, trebalo bi svako preduzeće da razrađuje vlastitu strategiju uključivanja u početak oporavka svjetske ekonomije. Isto tako, vlasti bi trebale pripremati novu strategiju javne potrošnje koja bi bila podrška privredi da pronađe svoje mjesto u svjetskoj ekonomiji u novim okolnostima. Bez toga, povratni udar krize mogao bi ekonomiju BiH dovesti u beznađe upravo onda kada svi očekuju prosperitet. Time bi ukupna konfuzija u BiH bila produbljena. autor: Profesor dr Rajko Tomaš/Glas Srpske
7 komentara
Molimo Vas da pročitate sledeća pravila prije komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu [email protected]
Ukratko rečeno, ne znamo šta je lošije za nas, svjetska recesija ili prosperitet. U oba slučaja smo mi “donji”.
Nedavno kašnjenje plata svim budžetskim korisnicima pa sve do ministara, je dodatno usporila, odnosno smanjila potrošnju. Manja potrošnja “vuče” još manje punjenje budžeta čime će plate budžetskih korisnika biti još manje ili će stizati kasnije. Spirala je neminovna… U cijeloj priči niko ne spominje privredu, koja je jedina u stanju izvući bilo koju zemlju iz krize. Prvi potez na pospješivanju domaće proizvodnje bi mogao biti u granama u kojima bi vršili supstituciju uvoza. Sasvim je nelogično da uvozimo npr. mlijeko, ili vodu, ili namještaj ako mi imamo sve preduslove da budemo čak i izvoznici. Drugi potez bi trebao biti na maksimalnom iskorištavanju komparativnih prednosti, npr elektroprivreda…
Nikad nećemo biti u stanju proizvesti sve ono što nam treba, niti biti konkurentni na svjetskom tržištu, ali se moramo sve više uzdati “u svoje kljuse”. U uslovima CEFTA-e i ukidanja carina na proizvode iz EU to nije nimalo lako, i tu bi trebala država da priskoči u pomoć sa stimulacijama.
Nije rješenje slati ljude u prijevremenu penziju i svako veče na informativnim emisijama hvaliti se o sve većim socijalnim izdvajanjima. Treba omogućiti privrednicima da rade i zaposle ljude.
Obzirom da naša vlast kao adute u borbi protiv krize jedino spominje novac od privatizacije Telekoma i mogućnost zaduživanja kod međunarodnih finansijskih institucija, ne predstoji nam svijetla budućnost…
Definitivno i jasno je da bez privrede odnosno stvaranja nove vrijednosti nema ni drzave ni napretka.Svi mi privrednici kao bijedni i jadni ljudi gledamo na budzetske korisnike i zavidimo im,sada mi gladni a njima kasni plata nekoliko dana,a nama nekoliko mjeseci.
Losa politika vodi se stalno ali privreda je unistena tvrdim odgovorno namjerno i nema nama spasa.
I danas kazu privatizovano preduzece ne interesuje drzavu kao da ne vidimo kako to svijet rjesava i kakose bori za svoje gradjane.
Nikada nismo znali i necemo ni znati jer licno je mnogo vrednije od drzavnog.
Zar je tako tesko reci “revolucija”.
Zahvaljujem uvaženom prof. dr. Tomašu na ovako slikovito prikazanim problemima i pravcu riješavanja. Mislim da bi mnogobrojni uspavani stručnjaci trebali malo više da “bar daju” svoja mišljenja kao mogućnost i pravac riješavanja problema. U osnovi riješenje je jednostavno: “Reorganizacija i racionalizacija svih javnih službi i preduzeća itd., te stimulacija domaće proizvodnje kao supstitucije uvoza uz eventualni izvoz. Uz to treba izvršiti mogućnost korištenja objekata neprivatiziranih firmi-ljuštura od firmi oslobođenih fiksnih obaveza, a u cilju stavljanja u funkciju razvoja; te stimulacija otvaranja i rasta domaćih malih i srednjih preduzeća”. Uspjeh dolazi, ako se hoće i ako se zna ili pita onog tko zna. Stručne timove po svim nivoima vlasti u cilju pomoći vlastima. Vlasti kad imaju pravac aktivnosti i programe sa stručnim ljudima mogu bez problema obezbijediti novac.
Ako ne budem to radili dolazi sve ono što je uvaženi prof. dr. Rajko Tomaš pominjao i još gore od toga jer je situacija na terenu katastrofalna.
Kada bi smanjili plate gospodi budjetskim korisnicima(koi se stalno bune male im plate i dnevnice)a primaju 1000 i vise maraka na 600 do 700 bilo bi koliko toliko bolje kad moze jadni radnik zivjet sa 300 ili 400 i penzioner sa 160 zasto nebi mogo onaj sto sjedi u fotelji zivjet sa recimo 700km
Nazalost sa velikim posledicama po nasu ekonomiju tesko cemo izaci iz ove ekonomske krize a koja ugrozava citavu svjetsku ekonomiju. Oporavak nase privrede bice veoma dug i tezak pogotovo sto je BiH ovisni uvoznik a izvoz nasih firmi nestimulise se nikakvim mjerama da bi bio konkurentan pre svega na trzistu EU gdje je jos uvjek moguca kvalitetna naplata u odnosu na poredjenje npr.zemljama CEFTE koje imaju slicne ekonomske probleme.Komentar prof.dr.Rajka Tomasa koga izuzetno cijenim je nasa realnost.STA DALJE???
imam nameru da kupim da kupim stan od 65 m2. i to putem kredita od banke,pa Vas pitam, jeste li ok u uslovima deflacija investirsti u nekretnine.
molim vas za brzi odgovor
zahfalna