BEOGRAD, Hvalimo se da možemo da hranimo 50 miliona stanovnika, a jedva imamo dovoljno i za sebe – upravo je to trenutna slika srpske poljoprivrede. Junetinu možemo da izvozimo u EU ali je nemamo, vino takođe Evropa traži ali nam vinogradi nešto zaostali, pšenice možemo da prodamo koliko hoćemo ali smo je pojeli, zdravu hranu svi hoće a mi je nismo posejali…
A vozovi prolaze… Dok cene na svetskoj pijaci rastu mi se zadovoljavamo time što imamo šta da jedemo. Hrana je sve skuplja na celoj kugli zemaljskoj, bojazan od poskupljenja i nestašice uvukla se i u najbogatije zemlje na svetu.
Za „verovali ili ne“ je i činjenica da je prehrambena industrija u Evropskoj uniji najjača privredana grana, jača čak i od automilske industrije, jer automobil može da se proizvede bilo gde a hrana ne.
To znači da poljoprivreda i prehrambena industrija svuda, pa i kod nas imaju veliku šansu.
A iskoristili smo samo delić. Stara je, a još uvek aktuelna priča o izvozu junetine.
Samo pet od više od hiljadu klanica u Srbiji ima izvoznički broj, a izvezemo neznatan deo kvote za juneće meso koju nam je Evropa dala. Od 8.400 tona takozvanog bebi-bifa, koliko možemo da izvezemo, na svetskoj pijaci prodamo oko 20 odsto.
Za utehu su najave Ministarstva poljoprivrede da se može očekivati i dozvola za izvoz žive stoke iz Srbije do kraja ovog meseca, što bi nam pomoglo da ispunimo kvotu.
Potencijala imamo – leži u 850.000 goveda, što je četiri puta više nego u Hrvatskoj i osam puta više nego u Sloveniji.
Nismo se ni s vinom proslavili. Srpski vinari će u Evropsku uniju moći da izvezu 63.000 hektolitara vina, što je čak tri puta više nego što smo do sada izvozili , ali je problem što mi u stvari nemamo šta da prodamo Zapadu.
Da stvar bude gora, mi nismo sposobni da zadovoljimo ni domaće tržište, jer je uvoz veći nego što uspemo da prodamo van granica. Da se domaće vinogradarstvo nalazi u nebranom grožđu potvrđuju podaci o stanju naših vinograda.
U Srbiji je, prema zvaničnim podacima, vinova loza zasađena na oko 60.000 hektara zemljišta, dok pojedine stručne institucije procenjuju da onih pravih zapravo i nema više od 20.000 hektara, što je pet puta manje nego pre 50 godina.
Mleko, bolje reći mlečni proizvodi, mogli bi ulepšati ovu sliku, s obzirom na to da nam je pre nekoliko dana Evropska unija dozvolila izvoz, kao i transport mleka i mlečnih proizvoda preko njene teritorije.
Prema podacima Grupacije za mlekarstvo, srpske mlekare do jeseni mogle bi da izvezu 200.000 litara mleka, a možemo da prodamo i 300 do 400 tona sira. Proizvodnja mleka nam je inače oko 1.600.000 litara godišnje, a po kravi prosečno dobijamo oko 3.000 litara mleka, dok je u EU taj prosek od pet do devet hiljada litara.
Baš zato stručnjaci kažu da šansu treba da tražimo upravo u izvozu prerađevina poput sira, kajmaka ali i pita, gibanica, jer nismo tradicionalan izvoznik mleka.
Nešto bolja je situacija sa šećerom, jer imamo kvotu od 180.000 tona, a izvezemo oko 140.000. Međutim, ove godine je šećernom repom zasejano upola manje nego lane pa je pitanje da li će nam za izvoz išta ostati. Sve u svemu, Evropskoj uniji prodamo 40 odsto poljoprivredno-prehrambenih proizvoda koje proizvedemo, na CEFTA tržište plasiramo isto toliko a ostatak ide u Rusiju, Ukrajinu, Kubu, Severnu Afriku…
Trend poskupljenja hrane se nastavlja a upravo to je uticalo na rast inflacije u većini zemalja. Tako je i u Srbiji.
Za godinu dana, zaključno sa martom ove godine, cene poljoprivrednih proizvoda su skočile 35,5 odsto. Među njima prednjači mleko koje je poskupelo 37 odsto, te hleb i brašno koji su za godinu dana poskupeli rekordnih 40 odsto, a za tri meseca ove godine osam procenata. Cene najvažnijih ratarskih proizvoda, sem šećerne repe, ove godine duplo su više.
Pšenica se lane tokom žetve prodavala za 11,5 dinara da bi sada koštala oko 23 dinara, dok u Fondu za žito smatraju da je malo verovatno da će hlebno žito posle sledeće žetve koštati manje od 20 dinara.
Da je ova procena realna pokazuje i podatak da se sada pšenica na zeleno prodaje za 19 dinara. Žito će, procenjuje se, biti ovako skupo još najmanje tri-četiri godine, jer toliko treba da se stabilizuje svetsko i domaće tržište.
Ni nakon ovog perioda ne treba očekivati drastičniji pad cena, jer Kina i Indija troše godišnje sve više hrane i prelaze s pirinča na pšenicu. Suncokret je lane u ovo doba mogao da se ugovori po ceni od 195 evra, a sada je, za one koje sklope ugovore o setvi s uljarama, oko 350 evra.
S druge strane paori koji neće da seju za uljare i suncokret gaje u vlastitom aranžmanu smatraju da će suncokret na jesen ili proleće naredne godine vredeti najmanje 450 evra. Slična situacija je i sa sojom.
Lane u ovo doba uljare su nudile 195 evra po toni da bi pre mesec dana ova uljarica i u svetu i kod nas na berzama potukle sve istorijske rekorde.
Cena soje je na novosadskoj Produktnoj berzi u martu koštala fantastičnih 39.42 dinara kilogram sa PDV-om, što je skoro ranije nezamislivih 500 evra po toni.
Kada se na skupu sirovinu i energente nakaleme i loši potezi države koja, dokazala je na sijaset primera, ne štiti naš agrar i seljake već tajkune, uvoznike, trgovce…, onda za rezultat imamo i astronomske cene najvažnijih namirnica u radnjama.
Prosečna plata nikako da nam pokrije prosečnu potrošačku korpu a sve se više izdvaja upravo za hranu. Međutim, gledajući na duge staze, građani time ne moraju biti oštećeni. Poskupljenje hrane Srbiji kao poljoprivrednoj zemlji može dobro doneti jer može da zaradi mnogo više novca nego da su cene hrane ostale iste.
Bolje dane najavljuje i država.
Nova strategija poljoprivrede, kako kaže ministar Slobodan Milosavljević, ne planira samo puko povećanje izvoza na pet milijardi dolara već je cilj da imamo suficit od čak tri milijarde dolara, što znači da za toliko naš izvoz hrane bude veći od uvoza.
– Bez obzira na sve skeptike, značajno veći nastup našeg agrara na svetskoj pijaci je realnost. Svake godine u Srbiji ostane neposejano oko 300.000 hektara. Da se tu nađe samo pšenica, to je rod od preko milion tona, a samo tu se krije izvozni potencijal od oko 400 miliona dolara.
Kada bismo povećali prinose i na ostalim poljima, uveli nove tehnologije i navodnjavanje, jasno je kolike su nam šanse – kaže ministar.
Samo još da se odmaknemo od početka ove priče. Dnevnik