RIM, Mnogi narodi, ne samo oni na istoku Evrope, imaju svoju bolnu tranziciju, samo treba neko da im javi da je ona počela: Italija, zemlja tržišne privrede, na primjer, tek sada dobija zakon po kojem poslodavac može da otpusti zaposlenog po sopstvenom nahođenju.
Osnovno “ljudsko pravo” kapitaliste – da nekome da otkaz – tako će, pod premijerom Montijem, vlasnikom 16 kuća, konačno trijumfovati nad pravima radnika iz nekog prošlog vremena. Ako još i bude “bijelih medvjeda” na Apeninima, više ih neće štititi crveni barjak.
Premijer je saopštio da će parlamentu uskoro uputiti prijedlog zakona kojim će izmjeniti član 18. famoznog Radničkog statuta iz 1970. godine. Ta odredba propisivala je, naime, da za svaki otkaz mora da postoji “pravedan razlog”. Sudovi bi utvrđivali opravdanost svakog pojedinačnog slučaja gubitka posla, ali, u principu, ekonomska motivacija vlasnika da nekoga “najuri” sa radnog mjesta nije bila dovoljno dobar razlog. Nepravedno otpušteni radnik zatim je mogao da tuži poslodavca, koji bi morao da ga vrati na posao.
Prema novim, Montijevim pravilima, član 18. ostaje, ali samo kao brana otpuštanju iz diskriminatornih razloga. Ekonomski razlozi za otkaz se – priznaju. Gazde će sve moći da riješe otpremninom, bez straha od potezanja po sudovima.
“Svako može da ide”, zasijalo je na naslovnoj strani poslovnog lista “Il sole 24 ore”, vlasništva lobija poslodavaca “Konfindustrija”.
Sindikatima je, sa druge strane, jasno da su pred istorijskim porazom: CGIL, najveći u zemlji, najavljuje dugu borbu i štrajkove.
I Demokratska partije, koja, kao i pomenuti sindikat, ima korijene u nekada silnom italijanskom komunističkom pokretu, kritikuje vladin prijedlog. To je već realna opasnost za Marija Montija, koji zahtjeva podršku i ljevice i desnice za svoju tehnokratsku vladu. Deceniju ranije, premijer Silvio Berluskoni već je pokušao da izvede sličnu promjenu, ali bez uspjeha.
Istovremeno, Mario Monti najavljuje da će nova pravila proširiti krug koristi za ljude koji ostanu bez posla. Oni koji zadrže posao moći će da računaju na veće plate. Branitelji radničkih prava se, međutim, najviše boje domino-efekta: ako premijerov naum uspije, to bi moglo da otvori vrata za nove reforme, koje se građanima nimalo ne bi svidjele. Stručnjaci su, na primjer, primjetili da su u Italiji od uvođenja evra penzije prebrzo rasle.
Izazov
Tehnokratska Montijeva vlada do sada je imala široku narodnu podršku, ali bi sve to moglo da se promjeni. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da su i oni koji treba najviše da profitiraju iz činjenice da radna mjesta neće više biti doživotna – mladi – nezahvalni, i da ne podržavaju predložene mjere. Novosti