DAVOS, Doskora nezamisliva debata razbuktala se proteklih dana u mondenskom švajcarskom zimskom centru Davosu.
Do sada “ekskluzivno” rezervisana za promrzle studente i druge zanesene pobunjenike, u strogo čuvanim, udaljenim alpskim pejzažima, tema sudbine posustalog kapitalizma dominirala je među 2.600 elitnih finansijskih i političkih učesnika Svjetskog ekonomskog foruma, koji se završava u nedjelju.
Poznati kao “ljudi iz Davosa” ovi moćnici su, iz godine u godinu, projektovali optimizam i povjerenje u neolibaralne vrijednosti slobodnog tržišta na sve četiri strane globalno povezanog svijeta. Njihova krilatica “Posvećeni boljem svijetu”, u trećoj godini svjetske ekonomske krize djelovala je, ove godine, međutim, sumornije nego ikada prije.
Izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma ukazivao je na to da “tekući fiskalni i demografski trendovi mogu da preokrenu dobra koja je donijela globalizacija” i “uvedu nekada bogate zemlje u usamljenost i pobune”. Komentarišući godinu koju je obilježila spirala dužničkih kriza i brojne bune osiromašenih građana, osnivač ovog foruma Klaus Švab je sumirao osjećanja:
– U opasnosti smo da u potpunosti izgubimo povjerenje budućih generacija. Imamo osjećaj globalnog kraha – rekao je.
Nevesele prognoze dokumentovane su brojnim analizama, od međunarodne humanitarne nevladine organizacije “Oksfam” do budžetske kancelarije američkog Kongresa i raznih instituta, koje ukazuju da u svakoj od 20 najrazvijenijih zemalja svijeta ubrzano raste jaz između sve bogatije manjine i sve većeg mora siromašnih. Bijes koji se izlio ulicama svjetskih metropola, uključujući Njujork, Pariz, Madrid, London… potkrepljen je dramatičnim brojkama.
Prema studiji američkog Kongresa, ukupna primanja u najvećoj svjetskoj ekonomiji, SAD, povećana su za posljednje tri decenije 62 odsto. Cifra ne bi privukla toliko pažnje da analiza ne pokazuje da je najsiromašniji sloj dobio najskromniji dio kolača – povećanje od svega 18 odsto, srednji sloj od 37 odsto, ali je zato svega jedan odsto najbogatijih primanja uvećao za čak 275 odsto.
U Britaniji se stalni trend bogaćenja jednog procenta najimućnijih uočava još od Prvog svjetskog rata. Pariska Škola ekonomije, koja je lansirala ambiciozni projekat analize podataka svjetskih primanja, otkriva da se posljednjih godina, paralelno sa krizom, ubrzava bogaćenje najbogatijih.
U Britaniji je najuži krug najimućnijih 1997. godine imao 60 puta više od 90 odsto ostalih građana. Deceniju kasnije, taj jaz se produbio do nevjerovatnih 95 puta većeg imetka najbogatijih u odnosu na 90 odsto svih ostalih.
Dugo gurani pod tepih, trendovi su se, podstaknuti krizom, ipak neminovno prelili najprije na ulice, a sada i u debatni klub svjetskih moćnika. Jaz je postao toliko dubok da je zaprijetio da proguta ne samo sirotinju, već i bogate. Epidemiolozi Ričard Vilkinson i Kejt Piket tvrde da i u najrazvijenijim zemljama velike razlike u primanjima počinju da potkopavaju društvene temelje – zdravstveni i socijalni sistem.
Prevelika koncentracija novca u izuzetno malom broju ruku počela je da produkuje finansijsku nestabilnost za sve. Jer, ultrabogataši, koji “sele” bogatstva po svijetu, produkuju nestabilnost kompletnog ekonomskog i finansijskog sistema – cijena zlata, akcija, vladinih dugova ili bazične robe, kao što su bakar i žitarice.
Svjest o potpunom disbalansu i njegovim posljedicama pokrenula je debatu. Čak i konzervativni autori priznaju da politika kapitalističkih društava zaostaje za ekonomskim promjenama. Radna snaga je pod sve većim pritiskom da prodaje svoj rad na globalnom tržištu. Problem je, međutim, u tome što oni nisu građani svijeta, već svojih država, dok je kapitalizam odavno prevazišao nacionalne granice. Uočavajući to, mnogi teoretičari predviđaju da će ono što se u više svjetskih metropola već događa – masovni protesti nezadovoljnih siromaha – samo da se širi.
Eho ulice snažno je, stoga, odjeknuo u udobnim salonima Davosa. Četiri dana debatovanja proizvela su sumorna upozorenja da istorijski motori globalne ekonomije 20. vijeka moraju da se promijene, ili su osuđeni na smrt.
Problem je, međutim, što političari i finansijeri bolje uočavaju tragove propadanja, nego što nude rješenja koja bi mogla da preokrenu trend u posljednje tri decenije. Koplja se posebno lome oko većeg oporezivanja najbogatijih i poboljšanja regulativa bankarskog sektora, najzaslužnijeg okidača za finansijski krah 2007. godine.
Investiciona primanja od dividendi i kapitalna dobit oporezuju se u Americi, na primjer, po mnogo nižim stopama nego plate zaposlenih. Protivnici povećanja poreza za najbogatije, kao i uvođenja nove regulative za banke, tvrde da bi te mjere značile “izbacivanje bebe zajedno sa vodom”, jer bi usporile opšti rast. Zagovornici novih mjera, međutim, upozoravaju da, ako kapitalizam želi da opstane i obezbjedi sigurne poslove, on mora da rasporedi bogatstvo ravnomjerno, i pruži doprinos opštem dobru. Ostaje, samo, otvoreno pitanje kako to učiniti.
Sličnosti
Ovo je, umnogome, proces sličan razočaranju istočne Evrope socijalizmom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Opasnost ove situacije leži u tome da cijele društvene klase ili regioni… postanu žrtve beznađa, ili ekstremizma – smatra mađarski ekonomista i publicista Laslo Lenđel. Novosti
