BEOGRAD, Klima u našem društvu je takva da je tekuća potrošnja uvijek ispred svega.
Tome su doprinosile i političke elite, koje nisu liderski i vizionarski usmjeravale javnost u pravcu koji bi ukazivao ne samo na kratkoročne efekte podizanja plata već i na brigu o dugoročnom razvoju zemlje. Zbog toga danas i nema vizije razvoja Srbije, zbog toga smo izloženi demografskoj katastrofi, zbog toga smo evropsko slijepo crijevo… Srbija, jednostavno, nema sopstvene izvore za finansiranje razvoja – kaže u razgovoru za „Novosti“ prof. dr Nebojša Savić, sa beogradskog Fakulteta za ekonomiju, finansije i administraciju.
* Šta je moguće kratkoročno uraditi da država više uštedi?
– Preveliki dio kolača je usmjeren u zadovoljavanje tekućih potreba, bez ozbiljnije brige o budućnosti, o razvoju i dugoročnom opstanku. Budžet redovno ulazi u deficit, i to se dešava i u kriznim i u nekriznim godinama. Mudre države u periodima prosperiteta ostvaruju suficite i stvaraju zalihe za loša vremena. Trajni deficiti naše države doveli su do porasta zaduženosti, pa je danas javni dug na granici dozvoljenog.
* Ali je zato rad u državnoj službi svima ideal…
– Prenaglašeni potrošački pristup doveo je do znatnog višeg rasta plata u javnom sektoru i državnim službama nego u privatnom sektoru. Netransformisane javne službe, zapošljavanje partijskih činovnika, sa zaradama koje stalno rastu, stvorile su neprirodnu situaciju da je neuporedivo bolje raditi u državnoj službi nego u privredi.
* Kako doći, u kratkom roku, do ozbiljnijeg privrednog rasta?
– Od ogromnog značaja je da upravo iz države i javnog sektora krene proces smanjivanja potrošnje i stvaranja novog razvojno, a ne potrošački orijentisanog društva. Pored toga, poseban problem predstavlja korupcija, koja je dobila sistemski karakter i koja guta ogromne resurse.
* Kada kažete da nemamo sopstvene izvore za finansiranje razvoja, znači li to da ćemo i mi, kao mnogobrojne zemlje Evrope, ući u krizu otplate javnog duga?
– Tekuća potrošnja je kod nas decenijama iznad onoga što stvaramo, što proizvodimo. Nekada je ona bila pokrivena bespovratnom inostranom pomoći, onda je nastupila era zaduživanja iz inostranstva, a u novije vrijeme je bila finansirana iz privatizacionih prihoda, donacija i slično. To je značilo da smo zapravo kapitalne proizvodne fondove pretvarali u plate i penzije. S druge strane, tako stvorena tražnja na domaćem tržištu destimulisala je izvoznu proizvodnju.
* Država, osim deklarativno, ne pokazuje volju da reformiše javna preduzeća, čak im daje garancije za nove kredite i saglasnost za nove i sve više cijene…
– Reforma javnog sektora je goruće pitanje srpskog društva. Ta preduzeća su najveći gubitaši, nosioci minusa u bilansima. Učešće privatnog sektora je na niskom nivou za zemlju našeg profila. A velika javna preduzeća su troma i neefikasna i ključni generator gubitaka. Ona bi trebalo da funkcionišu kao svako preduzeće koje posluje na tržištu. Zadatak njihovog menadžmenta treba da bude maksimizacija profita, stvaranje vrijednosti i zadovoljavanje potreba potrošača. Nažalost, naša javna preduzeća ne obavljaju tu funkciju.
* Nego kakvu?
– S jedne strane, vode socijalnu politiku uvijek kada se javne usluge vrednuju po cijenama ispod tržišnih, pa se to javno preduzeće gura u gubitak. Taj minus se na kraju mora pokriti, što se čini na račun svih građana umjesto onih koji jeftino koriste te usluge. S druge strane, često su na čelu takvih preduzeća partijski poslušnici, a ne meritorni menadžeri. Posljedica je ta da te firme neefikasno posluju i da imaju previše zaposlenih.
* I, kao gubitaši, predstavljaju teret za sve…
– U ovoj zbrkanosti ekonomske i socijalne politike svi su gubitnici. To je i najskuplje rješenje. Utvrđivanje cijena ispod tržišne znači subvencionisanje i onih koji bi te proizvode mogli bez problema da plate. A neophodno je voditi socijalnu politiku koja će pomoći zaista ugroženim dijelovima društva, siromašnima, a cijene treba formirati na tržištu. Sadašnja situacija, s druge strane, predstavlja alibi i rukovodstvima javnih preduzeća da sve slabosti pripisiju državnom regulisanju cijena, a da malo rade na prestrukturiranju preduzeća i na stvaranju profita.
* Na svim rang-listama Srbija je nazadovala kada je u pitanju mogućnost poslovanja. Zašto je tako teško napraviti bar pristojan poslovni ambijent?
– Po pokazateljima konkurentnosti i atraktivnosti poslovanja Srbija ima nizak rejting. Korjeni su duboki i dijelom se tiču slabosti cijelog regiona. Ali, to što su i drugi u sličnom položaju ne riješava naše probleme. Iz ugla atraktivnosti srpskog poslovnog ambijenta ključni problemi su u slabo razvijenoj infrastrukturi i nedovoljno razvijenim elementima tržišta. Svaki investitor očekuje da na lokaciji na kojoj treba da ulaže ima razvijenu infrastrukturu, a ona je kod nas zapanjujuće loša. Razvijenost putne i željezničke infrastrukture nas je dovela na svjetsko dno. Došli smo u tragičnu situaciju da ni danas nemamo završen autoput, koji svako malo neko otvara. Još tragičnije je sa našim željeznicama, na kojima je brzina danas kao prije nekoliko decenija.
* Vidite li neku svijetlu tačku?
– Jedino je u oblasti telekomunikacione infrastrukture situacija povoljnija, ali i tu gubimo tempo i treba sve učiniti da i tu ne počnemo da zaostajemo.
Udar ne možemo izbjeći
* Ekonomski ranjivi dočekujemo novi talas prelivanja svjetskih problema. Mislite li da će ovaj imati snažniji uticaj od onog prije tri godine?
– Uticaj svjetske krize na srpsku privredu je veoma jak i, nažalost, njegovi efekti su negativni. To je bio slučaj u dosadašnjem toku krize, od 2008. godine, a, kako stvari stoje, biće još izraženiji u sljedećoj godini. Kako je centar ekonomske krize, koja je sada aktuelna, u suštini krizu zaduženosti preselio u evropske države, tako se i naša izloženost pogoršava. Region jugioistočne Evrope je pod najvećim uticajem nepovoljnih efekata i Srbija taj udar ne može izbjeći.
Firmama će biti teže 2012.
* Kraj ove godine mnogobrojne privatne firme dočekuju sa velikim problemom nelikvidnosti i nedostatka novih izvora finansiranja.
– Situacija u srpskoj privredi je veoma teška. Zbog krize, komercijalne banke su ispoljile veću sklonost plasiranju novih kredita državi nego privredi. To je dovelo do onoga što se u ekonomiji zove istiskivanje privatnog sektora. Ali stvar će se u 2012. još pogoršati zbog produbljavanja krize u Evropi i obaveze evropskih banaka koje posluju u Srbiji da rješavaju svoje probleme. Sasvim je izvjesno da će u 2012. godini doći do smanjivanja raspoloživih finansijskih potencijala. Srbija mora potražiti dodatne izvore finansiranja iz domaće štednje. Novosti