Težište problema u odnosima između vlasti i javnosti preselilo se tamo gdje je novac, gdje se raspolaže velikim sumama, gdje se troši, redistribuira, raspolaže velikom imovinom. To otvara čitav niz pitanja, počev od korupcije koja je zlo i koja je opšteprisutna na ovim našim prostorima, pa do pitanja u vezi s finansiranjem naših političkih stranaka, kaže srbijanski povjerenik za informacije.
BANJALUKA, Povjerenik Srbije za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, Rodoljub Šabić, ima procenat uspješnih intervencija od oko 93 odsto. Pojednostavljeno rečeno, Šabić je izuzetno efikasan u obezbjeđivanju slobodnog pristupa informacijama, ali i u zaštiti privatnosti podataka o ličnosti. Iako potvrđuje da vlasti Srbije, poput većine vlasti i u zapadnim državama, nisu rade dijeliti informacije s javnošću, Šabićevih rezultata ne bi se postidile ni najrazvijenije evropske demokratije.
Povjerenik za informacije Srbije učestvovao je u debati „Mediji i evropski standardi“, koju su u Banjaluci u četvrtak organizovali Fondacija Fridrih Ebert, udruženje „BH novinari“ i Transparency International BiH. I to upravo na desetogodišnjicu stupanja na snagu Zakona o slobodnom pristupu informacijama u Srbiji. Jedna od stavki kojom se povjerenik za informacije ponosi jeste činjenica da taj Zakon „živi“ – njegovu vrijednost i korist prepoznali su građani koji ga u Srbiji, tvrdi Šabić, koriste visokoprocentno.
-U tih deset godina puno se stvari promijenilo. Jedan zakon koji je u početku izgledao gotovo kozmetički, za kojeg su mnogi mislili da služi za ukras i da je tek izlazak u susret nekim evropskim zahtjevima, pretvorio se u jedno snažno sredstvo za kontrolu vlasti, kaže Rodoljub Šabić za portal Istinito.
U kojim oblastima vam je bilo najteže izdejstvovati odgovore na upite javnosti?
To je tamo gdje je novac i gdje je javna imovina. Tu su ključni problemi, iako ih ima svuda.
Prošle godine sam izašao s jednim podatkom – u komunikaciji s klasičnim i mistifikovanim „ministarstvima sile“, poput MUP-a ili državne bezbjednosti, ima mnogo manje problema sada nego npr. s javnim preduzećima. Što je vrlo indikativno. Težište problema u odnosima između vlasti i javnosti preselilo se u tu sferu – tamo gdje je novac, gdje se raspolaže velikim sumama, gdje se troši, redistribuira, gdje se raspolaže velikom imovinom. To otvara čitav niz pitanja, počev od korupcije koja je zlo i koja je opšteprisutna na ovim našim prostorima, pa do pitanja u vezi s finansiranjem naših političkih stranaka i slično.
U posljednje vrijeme dosta se govori o lošoj medijskoj situaciji u Srbiji: Evropska komisija dala je negativnu ocjenu kada je riječ o medijskim slobodama; prisutni su pritisci na medije i autocenzura…Kako biste vi ocijenili trenutnu medijsku situaciju?
Sav je problem u tome što mi na ovim prostorima dijalog doživljavamo kao dva monologa. Svako priča svoju priču i nema namjeru da sluša a kamoli razumije onog drugog. Ako pričamo o cenzuri kao nekom klasičnom instrumentu u formalno pravnom smislu – nje nema. Ni ovdje kod vas, nigdje. Pretpostavljam da nema ni mnogo situacija u kojima će se neki predstavnik vlasti odlučiti da direktno, s funkcije, poziva i utiče na medijski sadržaj. Ali nije posao vlasti samo da se ona uzdrži od formalnog pritiska na medije. Stvar vlasti je da, pred ostalog, gradi atmosferu u kojoj nema nekih pojava kojih evidentno ima. Vi ste spomenuli jednu, to je autocenzura. Ona je definitivno prisutna. Suviše simplificiran odgovor bi bio – to je vaš problem. Vi ste loš novinar ili kukavica, pa ne objavljujete a niko vam ne brani…Može se to tako reći, ali je uvijek dobro analizirati razloge. A razloga ima vrlo kompleksnih. Ne mora to da bude nužno prijetnja. Treba analizirati odnose u finansiranju. Po pravilu, na ovim prostorima jako teško saznajemo ko su pravi vlasnici medija. Drugo, jako teško saznajemo sa koliko novca u ukupnom finansiranju medija participira vlast. Dakle, koliko građanskog, javnog novca zapravo ode i kojim medijima. I ako pretpostavimo, naprimjer, da vam ja svake godine stavim na raspolaganje značajne svote novca, onda, naravno, nismo naivni – nije logično očekivati da će vaš portal kritički da piše o mom radu. To će biti ili afirmativno ili u najmanju ruku suzdržano. Dakle, postoji mnogo mehanizama koje bi morali analizirati.
Kada kažete da u Srbiji nema cenzure, vi mislite na njen najdirektniji oblik. Ali u koji segment spadaju pojave poput uklanjanja famoznog klipa o premijeru Aleksandru Vučiću s Youtube kanala? Ili masovna pojava botova za koje se lako može zaključiti kojoj su političkoj opciji naklonjeni? Koliko ta pojava kontaminira medijski prostor i ugrožava medijske slobode?
Pa možda sam ja naivan, ali meni lično su botovi smiješni. Ipak, to što su meni smiješni, to može da bude samo moj problem. Dakle, zaista ne vjerujem da neko misli da može da skupi ekipu manje-više nepristojnih ljudi, mahom ljudi koji nisu upoznati sa suštinom problema o kome pišu i komentarišu, da ih baci na neku mrežu i da oni tamo udaraju neke pluseve i minuseve, pišu i da utiču na javnost. Možda i može ali ja ne vjerujem. Ali samo prisustvo tog fenomena, sama mogućnost da neko to radi, a pogotovo eventualna mogućnost da se za to troši javni novac, je svakako zabrinjavajuća. Ponovo kažem – nisam u poziciji da govorim tvrdo jer za to bi trebali dokazi. Jer to su sve fenomeni koji svakako zaslužuju pažnju jednog demokratskog društva. To su fenomeni o kojima moramo da razgovaramo a ne da vrištimo jedni na druge i da se vrijeđamo.
Da li je privođenje tviteraša u Srbiji ugrožavanje medijskih sloboda?
Imao sam čak polemiku s premijerom Vučićem u vezi s tim slučajem. Imate situaciju u kojoj neko privodi ljude, među kojima je grupa jako mladih ljudi, jedva punoljetnih, zbog širenja lažnih vijesti na Tviteru. Nije lijepo širiti lažne vijesti, u krajnjoj liniji je i kažnjivo, ali sve treba gledati u odgovarajućem kontekstu. Dakle, privesti nekog od 18 godina zato što je na Tviteru napisao neku neistinu ili glupost, čak i uznemiravajuću za nekoga, a ne reagovati na istovremenu činjenicu da visokotiražni mediji pišu puno strašnije i ozbiljnije stvari – to jednostavno nije uredu. Da ne govorimo o tome da za svijet čiji dio želimo da budemo – privođenje i lišavanje slobode ma koga zbog nekog, makar i lošeg ili štetnog stava iznijetog na socijalnoj mreži, jednostavno nije očekivana reakcija… Rekao sam tada premijeru da je sud jako dobro uradio što je relativno brzo ukinuo pritvor za te ljude.
Kada govorimo o medijskim slobodama, koji su najveći izazovi iz te oblasati za državu koja se približava EU?
Mislim da je u ovom trenutku najveći problem naših medija – očajna ekonomska situacija. Pričati o sofisticiranim slobodama, poput slobode izražavanja i mišljenja, u vrijeme kada vi mnogo bolje od mene znate kako izgleda materijalna situacija medija, kako su novinari plaćeni, u kojoj mjeri zavise od nekog ko obezbjeđuje to nešto novaca da se podijele plate…to je zaista teško. Glavni problem svakako bi morali da riješe sami novinari. To je priča o profesionalnom dignitetu i etici. Vi biste morali da kažete: ne može svako, ne može neko ko huška, širi mržnju, ne može neko ko laže da bude novinar. Tako da mislim da je ovo jedan ozbiljno težak trenutak i da ćete glavni posao u toj sferi ipak morati da odradite vi sami. Država treba da pomogne poštenim zakonima i jednom praksom koja se odriče nekih relikata od kojih smo neke spomenuli. Istinito
