BEOGRAD, Na svaki prihod koji ostvari pojedinac ili kompanije u vijećem djelu svijeta neophodno je da se plati porez. Načini oporezivanja i visina poreske stope se razlikuju od zemlje do zemlje, ali svuda postoji princip oporezivanja prihoda od rada ili prinosa od kapitala.
Međutim, postoje zemlje u kojima porezi ne postoje, što znači da za isto radno mjesto zaposleni dobiju i do 50 odsto veću platu u poređenju sa zemljama u kojime se porez plaća.
U tu grupu zemalja spadaju države koje liježe na nalazištima nafte i ostvaruju velike prihode – Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Saudijska Arabija, Oman i Kuvajt.
Dio prihoda od nafte u tim zemljama ide u budžet i to im je sasvim dovoljno za državne potrebe, pa ne postoji potreba za prihodom od oporezivanja. Stoga u tim zemljama ne postoje porezi, koji su u drugim zemljama uobičajeni.
Uglavnom se plaća samo mali iznos doprinosa za socijalno osiguranje i poneka lokalna taksa. Porezi na zaradu, profit ili bilo kakav prihod ne postoje. Takođe ne postoje ni porezi na imovinu.
Drugu grupu zemalja gdje se ne plaća porez na dohodak čine takozvani poreski rajevi.
Poreski sistem uglavnom naplaćuju porez na osnovu prijave o prebivalištvu. Porez se plaća tamo gdje fizičko lice ima stalni boravak, nezavisno od državljanstva. Zato su se neke zemlje uvele nultu ili vrlo nisku poresku stopu na prihode građana i dobit preduzeća, kako bi privukli bogataše i velike strane kompanije koje žele da izbjegnu plaćanje poreza u svojim zemljama.
U te zemlje spadaju Monako, Kajmanska ostrva, Bahami, Luksemburg, San Marino, Panama, Sejšelska ostrva, Andora i Lihteštajn.
Život u poreskom rajevima mogu da priušte samo bogati, jer je tamo sve vrtoglavo skupo, od cijena nekretnina do cijena hrane. Tanjug