BANJALUKA, Četrnaest je godina otkako Zakon o radu kakav je danas na snazi, uz određene anekse, stoji kao noseći stub zaštite radničkih prava. Ono što je napisano u članovima zakona gotovo je jednako i u RS i FBiH, jer regulisanje oblasti radnih prava kao i mnoge druge jeste u entiteskim nadležnostima. Vanentitetska je, međutim, obespravljenost radnika, oblici i načini na koje se radna prava krše.
A krše se obilato i često sa minimalnim kaznama za prekršitelje. Uz sve druge uzroke sive slike domaće radnopravne oblasti, posebnu ulogu igra i pomenuti kamen temeljac koji u određenim slučajevima ima preopširne propise, dopušta slobodne interpretacije, a nedopušta velike kazne koje mogu da propišu inspektori i sve u svemu sadrži „rupe“ koje poslodavci koriste.
Zakon o radu se kroz praktična i iskustvena saznanja gotovo svakog stanovnika BiH, pokazuje kao oličenje definicije „mrtvo slovo na papiru“. Preciznije rečeno, malčice je drugačije u praksi. Lijepo zvuče odredbe o obaveznom broju godišnjeg odmora, o obaveznom uplaćivanju doprinosa, o rokovima za isplate pripadajućih naknada… Vjerovatno bi neki imaginarni radnik u maloj privatnoj firmi u Gacku se iznenadio šta su sve njegova prava. A iako on možda ne zna napamet svaki član zakona, sasvim sigurno njegov poslodavac koji, svjestan koliko mu je lako naći zamjenu, nudi sporazumni dogovor da radi na crno, jer to je, reći će mu u ovim teškim vremenima, jedina opcija i da radi. Izbora zapravo nema. Uzmi šta se nudi, ili budi bez ikakvih primanja. Nezaposlen si svakako.
Naravno, ovakva slika ne karakteriše radnike združene u sindikatima prosvjete, uprave, pravosuđa i drugih koji su pod kupolom budžetskih izdvajanja (opštinskih, republičkih, federalnih, kantonalnih …).
Zloupotrebe svakodnevne
Da se postojeći Zakon o radu zloupotrebljava jasno je svima koji su nadležni za njegovo definisanje i predlaganje promjena.
Međutim, navedeni se ne mogu usaglasiti koji su to nedostaci postojećeg zakona i da li je potreban kompletan novi zakon ili promjena određenih članova.
Sindikati su tu da štite radnike, Unija poslodavaca da štiti poslodavce, a u konfliktu između ove dvije strane, radnik, čija su prava tema diskusije, (p)ostaje piun čija radna budućnost leži u rukama dvije sukobljene stane.
U Savezu sindikata Republike Srpske (SS RS) navode niz problema sa sadašnjim zakonom, odnosno načinom na koji se taj zakon koristi u praksi.
Velika fleksibilnost zakona je nešto što Goran Stanković, predsjednik Aktiva mladih Saveza sindikata RS, smatra pozitivnim, međutim svjestan je sve brojnijih zloupotreba ove fleksibilnosti od strane poslodavaca.
Kao prvu manu on navodi ugovore o radu, odnosno članove zakona koji se odnose na različite vrste zapošljavanja.
Prvi primjer zloupotrebe zakona, ili slobodne interpretacije njegovih članova, je Ugovor o radu na određeno vrijeme. Prema riječima Stankovića, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme „treba“ da bude pravilo, a samo u izuzetnim slučajevima poslodavcima je data mogućnost da radnika zaposle na određeno.
Međutim, prema istraživanjima, preko 80% novozaposlenih radnika potpisalo je Ugovor o radu na određeno vrijeme, objasnio je Stanković.
„Zakon je jasan međutim mnogi poslodavci koriste tu mogućnost da mogu radniku više puta produžavati Ugovor o radu na određeno vrijeme u periodu od dvije godine i nažalost najčešće se dešava da poslije te dvije godine bude i prestanak radnog odnosa, odnosno da se zaposli neko novi“, rekao je Stanković
U zakonu, kada je u pitanju produžavanje Ugovora na određeno vrijeme, spominju se riječi „sporazumni dogovor između dvije strane“. Međutim, Stanković objašnjava da u praksi, pod navodnicima sporazumnog dogovora, poslodavac ugovor produžava po svojoj volji, što znači da je radnik u konstantnoj neizvjesnosti i nesigurnosti oko toga koliko će raditi.
„Ako radnik ne pristane radni odnos prestaje, a svi znamo da je u RS oko 155, 000 nezaposlenih i da mnogi čekaju baš na to radno mjesto tako da poslodavac ima suviše ponude da bi davao neke ustupke radniku“.
Kao dodatne probleme u postojećem zakonu, Stanković navodi članove o probnom radu, pripravničkom i volonterskom stažu.
Prema Ugovoru o probnom radu poslodavac ima mogućnost da svaka 3 ili 6 mjeseci mijenja radnika bez obrazloženja. Dovoljno je da kaže da nije zadovoljan sa načinom na koji radnik obavlja posao, kaže Stanković.
„Imali smo slučajeva da se kao mušterije nekog ko radi u trgovini žale na njegov rad, čak i u školama je bilo da su roditelji navodno nezadovoljni kako taj radnik radi, ali kažem to je zakonska mogućnost i poslodavac to koristi. Čim je Ugovor o probnom radu ili Ugovor na određeno vrijeme radnik je pod pritiskom i pristaje iako nije zadovoljan“, rekao je Stanković.
U slučaju pripravničkog staža poslodavac je obavezan da radniku isplati platu u iznosu od 80% plate tog radnog mjesta, međutim prema zakonu poslodavac radniku može ponuditi volonterski staž koji je u suštini isti kao pripravnički, ali bez plate.
Sve su ovo fleksibilni oblici rada koji najviše štete radnicima, jer zakon sadrži niz „rupa“ koje nude poslodavcu mogućnost da iskoristi svoje zaposlene, te da ih mijenja svakih nekoliko mjeseci, a niko mu ne nalaže da mora učiniti suprotno, odnosno radniku ponuditi stalni radni odnos.
Poslodavci tvrde suprotno. Prema riječima Saše Aćića, direktora Unije udruženja poslodavaca RS (UUP RS), postojeći zakon ne uvažava promjene nastale u periodu od 2000. godine koje se odnose na svjetsku ekonomsku krizu, globalizaciju, tranziciju, transformaciju vlasništva-privatizacija, te prelazak sa planske na tržišnu ekonomiju.
“Zakon o radu ima vrlo loših i zastarjelih rješenja čime se poslodavci dovode u situaciju da krše zakon da bi uopšte opstali na tržištu”, kaže Aćić i dodaje da poslodavci vjeruju da trenutno svi subjekti koji se takmiče u tržišnoj utakmici nemaju jednake uslove.
“Koliko je stimulativan poslovni ambijent, pa između ostalog i Zakon o radu, govori i stalni pad stranih direktnih investicija, kao i ne baš ohrabrujući ostali makroekonomski pokazatelji”, rekao je Aćić.
Rješenje poslodavci vide u donošenju novog Zakona o radu.
„Novim zakonom o radu želimo postići veću mobilnost radne snage, bolje definisati disciplinski postupak, fleksibilnije načine prijema i otpuštanja radnika, izvršiti usklađivanje sa zakonima koji su u međuvremenu stupili na snagu, kao i prilagoditi naš zakon zakonima zemalja Evropske unije jer 70% izvoza Republike Srpske se plasira u zemlje članice EU.Provođenjem ostalih strukturnih reformi, bio bi značajno poboljšan poslovni ambijent, a time i stvoreni uslovi za značajnije smanjenje nezaposlenosti”, objasnio je Aćić.
Strukovni sindikat doktora medicine RS, koji nije priznat od strane Sindikata RS, donekle dijeli mišljenje sa poslodavcima. Naime iz ovog sindikata kažu da je zakon zastario, te da je kontradiktoran modernoj praksi u radnom zakonodavstvu.
Miodrag Femić, predsjednik ovog sindikata, podsjeća da su ključna rješenja u ovom zakonu kreirana još prije 14 godina, te da je tada zakonodavac iz prethodnog zakona preuzeo mnogo rješenje koja su bila primijenjena u praksi od sredine osamdesetih godina, dakle iz perioda bivše države i samoupravljanja.
„Činjenica je da smo tada radili u sasvim drugom pravnom i ekonomskog sistemu koji je na sasvim drugi način normirao odnose između vlasti, poslodavca i radnika. Dovoljno je navesti da tada nisu ni postojali krupniji privatni poslodavci i da nije bio formalno institucionalno uspostavljen dijalog i kolektivno pregovaranje i to je dovoljno da prihvatimo da ovaj sadržaj zakona nema kvalitetne instrumente kojima se efikasno mogu štititi prava zakona i nemogućnosti pravne zaštite radnika i u privatnom i javnom sektoru”, rekao je Femić, dodavši da smo svi svjedoci svakodnevnog i masovnog kršenja zakona i nemogućnosti pravne zaštite radnika koji to sve trpi.
Prema riječima Femića, postojeći zakon zbog toga omogućava hegemoniju nekih samozvanih „granskih sindikata“, koji su ostali kao relikti još iz perioda jednopartijskog sistema, koji u novim uslovima nisu u stanju efikasno da štite prava radnika.
Nekada se motivacija radnika nalazila u zakonu kao što je to slučaj u Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa u SFRJ iz 1989. godine.
„Radniku koji svojim radom daje izuzetan doprinos povećanju produktivnosti inovacijom, racionalizacijom ili drugim vidovima stvaralaštva u radu ili na drugi način doprinosi povećanju dohotka, odnosno dobiti, lični dohodak, odnosno naknada utvrđuje se srazmjerno njegovom doprinosu u povećanju tog dohotka, odnosno dobiti“.
Dok je danas, u većini slučajeva, osnovna motivacija preživljavanje.
(Ne)vrijeme za promjene
Iako svjesni mana, u SS RS ističu:
„Bitna je kontrola primjene samog zakona, a što se tiče sadržaja on se ne može nešto puno promijeniti jer je on već usklađen sa međunarodnim organizacijama i evropskim direktivama“.
Stanković je dodao da je sadašnji zakon moderan i da pruža niz mogućnosti.
Prema njegovim riječima Savez sindikata traži analizu primjene zakona kako bi utvrdili u čemu je problem, da li u samom članu ili u primjeni člana. Nakon analize, ako se uvidi da su greške u samom zakonu, SS RS će ući u priču oko izmjene određenih rješenja.
Tane Peulić, predsjednik Granskog sindikata metalske industrije i rudarstva RS, složio se sa Stankovićem.
„Što se tiče bilo kojih odredbi mišljenja sam da nema potrebe za hitnim izmjenama, a potrebno je izvršiti analizu postojećeg Zakona o radu u tripartitnom dijalogu i zajednički ocijeniti da li ima potrebe za promjene“.
Peulić je dodao da tvrdnja poslodavaca da određene odredbe zakona otežavaju poslovanje, nije tačna.
Goran Savanović, predsjednik Granskog sindikata trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti RS, navodi da, u poređenju sa svim zemljama u okruženju, imamo najbolji Zakon o radu koji je sa stanovišta sindikata i radnika apsolutno u funkciji dobre zaštite radničkih i sindikalnih prava.
„Zakon daje ista prava zaposlenim u javnom sektoru, državnim firmama i ustanovama kao i onim koji su zaposleni kod privatnih poslodavaca. Mislim da u postojećem zakonu nemamo odredbi koje se moraju hitno mijenjati.
Svakodnevno se krše radnička prava i odredbe zakona o radu,opšteg i granskih kolektivnih ugovora.Ovdje nije u pitanju “loš zakon” da bi se “dobro poslovalo”. Nema krivice u zakonu”, objasnio je Savanović.
Umjesto izmjene zakona, Savanović predlaže promjenu svijesti i karaktera loših poslodavaca.
Svaki novi zakon, kaže Savanović, biće lošiji od sadašnjeg i umanjiće postojeća prava. Ovaj stav dijeli i Rifat Mahmutović, predsjedniik Sindikata komunalne privrede FBiH.
“Zakon se ne poštuje, krive su inspekcije, poslodavci i vlast”, rekao je Mahmutović.
Prema mišljenju sudija Osnovnog suda iz Banjaluke, u zakonu postoje izvjesne praznine, ali je prihvatljiv za naše društveno uređenje. Kako kažu pojedine izmjene su potrebne radi usklađivanja sa evropskim trendovima.
Međutim, Stanković tvrdi da novi zakon znači dodatno urušavanje radničkih i sindikalnih prava, jer je takav trend ne samo kod nas nego i u okruženju.
“Glavni inicijatori izmjene postojećih zakonskih rješenja su poslodavci. Oni žele da radnici rade određen vremenski period, a da oni postanu gospodari tih radnika“, objasnio je Stanković.
Prema rezoluciji 13. kongresa Saveza Samostalnih sindikata BiH, ovaj sindikat se takođe suprostavlja svakoj promjeni ili donošenju propisa i akata kojima se umanjuju stečena prava radnika i radnica.
Aćić iz UUP RS tvrdi da se radi o zabludi koja se generiše iz sindikata, te da se prava radnika mogu samo povećati, a ne i smanjiti. On kaže da je takav pristup isključiv, te da ne uvažava promjene koje nastaju na tržištima, a koje vrlo često imaju veoma negativne efekte na poslovanje, pa samim tim i na rad i radne odnose.
Međutim, Femić nije optimističan, jer, kaže, da nam nedostaje dijalog koji će se izroditi u novi Zakon o radu.
„Za donošenje novog zakona o radu potreban je efikasan socijalni dijalog i sporazum reprezentativnih predstavnika radnika, poslodavaca i vlasti. Pravog dijaloga za sada nema i ni jedna strana nije spremna za zaključenje poštenog i fer sporazuma. Isto tako otvoreno je pitanje i ko realno ima legitimaciju da pregovara i u ime koga”, izjavio je Femić.
Inspekcijska (ne)moć
Rad i efikasnost inspektora se smatra sistemskom prevagom u uspostavljanju valjanog balansa otkrivanja prekršitelja i kažnjavanja. Sa druge strane njihova moć je dobrim dijelom prividna, jer broj ni izbliza nije dovoljan da bi se ozbiljnije i efikasnije sprovodile kontrole. Uz to zakonom definisana ovlašćenja su im skromna.
Republička inspekcija rada RS trenutno broji 35 inspektora što je nedovoljno u odnosu na broj privrednih subjekata.
Iako je u posljednjih nekoliko godina sa radom prestao značajan broj subjekata, procjenjuje se da je u Republici Srpskoj aktivno oko 40.000 subjekata. U odnosu na broj inspektora, to u praksi znači da bi inspektorima bilo potrebno nekoliko godina (oko šest) da samo po jednom prekontrolišu sve poslodavce.
„Inspekcijski postupak često podrazumijeva da inspektor u okviru jedne kontrole više puta vrši nadzor kod jednog poslodavca, u smislu kontrole izvršenja rješenja, a nekada kontrola traje i po nekoliko dana. Takođe, pored konkretnog nadzora na terenu, značajan dio vremena inspektori utroše na konsultacije sa strankama i zastipanje na sudovima po osnovu podnesenih prekršajnih prijava“, pojašnjava Čedo Risović, glavni republički inspektor rada RS.
U federalnoj inspekciji rada zaposlena su četiri inspektora, dok zajedno sa kantonalnim inspektorima na području federacije djeluje 65 inspektora rada. Broj registrovanih privrednih subjekata je oko 120 000, s tim da, kako ističe Muhamed Pašukanović, glavni inspektor rada FBiH, oko 80 000 obavlja djelatnost, dok ostali broj se nije odjavio iako de fakto ne rade.
Više od 1200 subjekata dođe na jednog inspektora (federalne i kantonalne). Prema izvještaju o radu federalne inspekcije rada za prošlu godinu četiri zaposlena inspektora su obavila 1 711 kontrole. Pašukanović navodi da nema nikave mogućnosti da se svaki privredni subjekt kontroliše jednom godišnje, što je evropski standard.
„Kantonalni inspektori su zatrpani sa pojedinačnim predstavkama zaposlenika, oni ne mogu da izdvoje vrijeme da organizuju neku specifičnu aktivnost, nego mi po nalogu federalne vlade organizujemo tematske kontrole, pa ih uključimo i izvučemo iz tih predstavki za pojedinačne kampanje. U federalnoj inspekciji nas je malo da bi mogli nešto značajnije uraditi“, kaže Puškanović.
Jedna od takvih tematskih akcija sprovedena je krajem prošle godine kada su tokom 42 dana 42 inspektora rada od čega 6 federalna a ostalih 36 kantonalnih inspektora vršili pojačan nadzora “rada na crno”. Kontrolisali su 15.679 privredna subjekta. U tom periodu na terenu je zatečeno 2,651 osoba bez regulisanog radno pravnog statusa.
Pašukanović navodi da im nije uvijek cilj da kažnjavaju, nego radije da utiču na poslodavce da prijave radnike bez regulisanog radnog odnosa, a za uzvrat propisuju im se manje mjere ili se u potpunosti amnestiraju od uočenog prekršaja.
„Nama je više cilj da zaposlimo nego da kažnjavamo. Da pomognemo tim ljudima da uspostave radnopravni status, oni su totalno obespravljeni. To je najgori vid eksploatacije taj rad na crno.“
U Republici Srpskoj od ukupnog broja kontrola u 2013. godini (6.160), 1.674 ili 27% su bile vanredne kontrole izvršene po osnovu inicijativa građana ili drugih organa.
„Ono što inspektorima otežava rad je što pojedine oblasti nisu potpuno pokrivene propisima. Zakone je potrebno međusobno usaglasiti i ukoliko postoji potreba korigovati ili pojedine oblasti urediti podzakonskim aktima. Npr. za knjigu satnice, šihtaricu, nije propisan obrazac i događa se da poslodavci vode dvojen evidencije o prisustvu radnika na radu, tako da je teško utvrditi stvarno stanje“, ističe Risović.
On objašnjava da je jedan od ključnih problema ostavljena zakonska mogućnost da poslodavci nakon pet dana imaju mogućnost prijaviti radnika na nadležne fondove osiguranja od dana zaključenja ugovora o radu, odnosno od dana zaposlenja.
“U praksi to dovodi do zloupotreba, gdje poslodavci, u trenutku kontrole tvrde da je radnik počeo sa radom prije par dana i tek onda u ostavljenom roku regulišu radni status radnika“, kaže Risović.
Njegov federalni kolega Pašukanović navodi niz situacija i otežavajućih oklonosti zbog kojih i ovaj nedovoljni broj inspektora manje efikasno utiče na zatečeno stanje.
„Tražili smo veća ovlašćenja za inspektore rada. Tražimo mogućnost da privremeno obustavimo obavljanje djelatnosti ako se kod poslodavca zateknu radnici bez regulisanog radnopravnog statusa. Da ga možemo zapečatiti dok se to ne reguliše, jer poreska inspekcija ima to pravo a mi kao inspekcija rada nemamo“, navodi Puškanović.
Poseban trend koji predstavlja izazov inspektorima jeste pozjamljivanje radnika.
„To predstavlja problem, jer taj oblik nije predviđen Zakonom o radu, i tu sad inspektori imaju i različite pristupe oko toga. Mi to možemo sankcionisati, al to je kao divlja gradnja, ne možete vi to zaustaviti inspekcijom, jer definitivno tržište to prihvata, firme pribjegavaju tom angažovanju radnika jer neće da kod sebe povećavaju broj zaposlenih. Za nas je to prekršaj, a mislimo da bi to trebalo zakonski predvidjeti. Ta pojava ne jenjava, ona se povećava i nju treba kanalisati i odrediti pravila.“
Novim Zakonom o inspekcijama 2010. godine u Republici Srpskoj data je mogućnost i jedinicama lokalne samouprave da organizuju inspekciju rada na lokalnom nivou, što u praksi ide dosta sporo jer zapošljavanje inspektora rada na lokalnom nivou zavisi od budžetskih mogućnosti jedinice lokalne samouprave. Za sada na lokalnom nivou rade svega četiri inspektora rada.
Isplati se kršiti zakon
Svjesni mana sistema, poslodavci u BiH imaju poprilično komotnu mogućnost da slobodno određuju da li će i u kolikoj mjeri poštovati zakon i radnička prava. Sa armijom nezaposlenih na biroima velika je mogućnost manipulacije radnicima, a oni, najčešće u strahu od odmazde i svjesni koliko je teško naći novi posao, pristaju na sve uslove.
Sporazumni strah, prije nego sporazumna želja.
Najveći od svih paradoksa leži u činjenici da se i finansijski može isplatiti nepoštovati zakon.
Ako pretpostavimo da kod određenog poslodavca na duži period radi veći broj neprijavljenih radnika, a da mu inspektor može propisati kaznu od 1 000 KM jednostavno se zaključuje da iznos ove novčane mjere nije ni izbliza obeshrabrujući.
„Tako nam i kaže evo ja ću platiti i onda dalje praktično nastavlja sa starom praksom, i onda ih ponovo lovimo. Sudovi uglavnom ne prate te napore, oni smatraju da su te kazne adekvatne, a mi smatramo da nisu. Oni imaju mogućnost da izreknu veću kaznu, jer je kazna za rad na crno od 1000 do 10 000 KM, a mi možemo izreći kaznu od samo 1 000 KM. Vrlo rijetko se desilo da sud u sudskom procesu poveća kaznu, a po našem mišljenju to bi trebalo češće jer poslodavci kalkulišu pa da barem ta kazna bude u visini godišnjih doprinosa, da mu se ne isplati“, poručuje Pašukanović.
U banjalučkom Osnovnom sudu su nam istakli da u prosjeku radni sporovi traju godinu dana, mada je i taj period relativan, te mogu trajati i duži vremenski period, u zavisnosti od konkretnog slučaja.
Što se tiče vrste i visine kazne koju sud izriče poslodavcu, u slučaju radnog spora, najčešće su to nezakoniti otkaz ugovora o radu ili prestanka radnog odnosa, dosuđuje radniku naknadu u visini plate koju bi radnik ostvario da je ostao na poslu, kao i ostale pripadajuće prihode, od 2.000,00 KM do 20.000,00 KM u zavisnosti od vrste radnog spora, ili više.
„Svaki poslodavac prema važećem zakonu više voli da neko pravo prekrši nego da ga poštuje, jer ga to manje košta“, navodi Goran Stanković iz Aktiva mladih Saveza sindikata RS i dodaje da će poslodavac prije platiti kaznu od 1 000 ili 2 000 KM nego što će poštovati zakon.
„U avgustu prošle godine donosene su izmjene i dopune Krivičnog zakona gdje se neisplata pet ili više plata smatra krivično djelo. Naravno da smo mi tu imali veliku opstrukciju od strane poslodavaca, ali na svu sreću smo uspjeli. I već su krenule i neke vrste krivičnih prijava prema tim nesavjesnim poslodavcima koji duži period ne isplaćuju plate. Ako neko preduzeće nije solventno ne može da izmiruje svoje obaveze onda je obaveza da prema Zakonu o stečaju otvori stečajni postupak, a ne da drži radnika po godinu, dvije, tri, da radi, a da ne prima platu“.
U Uniji udruženja poslodavaca RS navedenu izmjenu u Krivičnom zakonu vide kao samo jednu u nizu aktivnosti Saveza sindikata čiji krajnji cilj je upućivanje negativne poruke prema poslovnoj zajednici.
„Takvo djelovanje Sindikata po našem mišljenju ima veoma negativan efekat na poslovni ambijent u Srpskoj i sa takvom praksom bi se trebalo prekinuti. Ovakvim, vrlo često populističkim djelovanjem prema javnosti, uništava se povjerenje između socijalnih partnera što predstavlja temelj socijalnog dijaloga u Srpskoj“, ističe Saša Aćić, direktor Unije udruženje poslodavaca RS.
On navodi i da je opšte poznato da postoje preduzeća u kojima dolazi do kašnjenja u isplati plata kao posljedica cjelokupnog položaja preduzeća, a sa njim i radnika, a ne želje poslodavca da ošteti radnika.
„Krivični zakon tretira samo namjernu neisplatu plata, a ne neisplatu plata kao posljedicu otežanog poslovanja. Drago nam je da se pokazalo da su aktivnosti sindikata i Ministarstva rada na izmjeni Krivičnog zakona bile dio političkog marketinga a ne stvarne želje za rješenjem problema“, poručuje Aćić .
On napominje da UUP RS ne podržava kršenja zakona o radu te stoga ne podržavaju ni jednog poslodavca koji ga krši nego su ponudili sindikatima i saradnju u otklanjanju eventualnih problema kod pojedinih poslodavaca.
Pašukanović navodi da je od svega najčešća povreda zakona neregulisan radnopravni status. Poslije toga masovna su kršenja u slučajevima neisplaćivanja plata u utvrđenim rokovima, povreda prava na godišnji odmor, na radno vrijeme i na odsustvo radnika.
„Slaba je saradnja oštećenih radnika jer se oni boje odmazde vlasnika, i praktično nam ne pomažu. Imamo vojsku onih na birou, radnik bude ucjenjen i on mora pristati na takav rad, jer ako on neće hoće neko drugi. Poslodavac je svjestan toga i stavlja ga u takvu poziciju, a ovaj opet pristaje na takav status, bolje i to nego da nema ništa“, kaže Pašukanović.
On navodi da sve dok imamo slabu privredu, i enorman broj nezaposlenih, ni novi zakoni, ni sudovi, ni inspekcija ni ništa drugo neće značajnije promijeniti postojeću sliku stanja i smanjiti intenzitet kršenja radničkih prava.
Iako ovakva teza ima svoje nedvojbeno uporište u praksi tržišnih ekonomija, porazno djeluje da nemamo sistem koji će u vremenima većih potreba djelovati sa većom pažnjom. Jer ni pojam ekonomska kriza ne može i ne bi trebalo da apsorbuje sve nedostatke, posebno ne one koje se odnose na dobra i efikasna zakonska rješenja.
Frontal
