BEOGRAD, Omalovažavanje, vrijeđanje, provociranje, maltretiranje, galama, fizički nasrtaji, seksualno uznemiravanje, oduzimanje poslova i ostale metode kojima primitivni pretpostavljeni šikaniraju zaposlene biće zabranjeni i kažnjivi do 800.000 dinara, po zakonu čije se usvajanje u parlamentu očekuje tokom maja.
Prema podacima Viktimološkog društva Srbije, svaka druga prijava je zbog torture na radnom mjestu.
Nema podataka o broju građana koji trpe poslovnu torturu, pa i brutalnu toliko da im treba pomoć psihologa. Ministarstvu rada dnevno se javi u prosjeku šestoro žrtava nadobudnih šefova.
Prema podacima Viktimološkog društva Srbije, 51 odsto žrtava koje im se obraćaju žale se da su žrtve mobinga. Dakle, svaka druga prijava je zbog torture na radnom mjestu. Lani je udruženje „Stop mobbing“ imalo 1.281 prijavu zlostavljanja na radu. Bilo je 729 žena, 552 muškarca. Najugruženija je starosna grupa od 20 do 30 godina, a potom ona od 40 do 50 godina. Imali smo čak 11 zaposlenih starijih od 60 godina koji su bili žrtve zlostavljanja svojih šefova. Kod poslodavaca u državnom sektoru su se prijavile 684 žrtve mobinga, kod privatnika 597. U Vojvodini su bile 433 prijave, u ostatku Srbije 898. A na SOS telefon u Novom Sadu mjesečno se, prošle godine, javljalo oko 60 žrtava da potraže savjet.
Ministarstvo rada i socijalne politike pripremilo je, a Vlada usvojila i proslijedila Skupštini, prijedlog zakona kojim se, po riječima državne sekretarke Snežane Lakićević-Stojačić, ovaj problem rješava u cjelosti.
– Sada se svi postupci koji se odnose na zlostavljanje na radu vode po članu 137 Krivičnog zakona koji se odnosi na povredu dostojanstva i samim tim Ministarstvo rada nema evidenciju broja tih krivičnih postupaka. Ali nama se dnevno javlja pet-šest ljudi koji se žale na različite vidove mobinga, pa smo uvereni da je broj potencijalno ugroženih zaista veliki – kaže Lakićević-Stojačić.
Po njenim riječima, u Ministarstvu rada iz usmenih i pisanih pritužbi radnika iz svih dijelova Srbije zaključuju da se u ovoj oblasti „dešavaju čudne stvari“. Primjera radi, da radnici moraju potpisati morbidan aneks ugovora o radu kojim im je zabranjeno da se bez saglasnosti nadređenog udalje od radnog mjesta više od jednog metra – a zna se da su toaleti udaljeni mnogo više od radnog mjesta.
– Obratila nam se majka dvoje male dece. Raspoređena je u poslovnicu firme udaljenu 40 km od mesta življenja, pa još sa dvokratnim radnim vremenom, tako da zbog osmočasovnog rada odsustvuje od kuće od 7 do 22 sata. To je nehumana i nekorektna primena Zakona o radu. Ima mnogo primera da poslodavac zaposlenog koji živi recimo u Beogradu šalje na rad u Mladenovac, onoga iz Mladenovca u Bačku Topolu, a radnika iz Bačke Topole u Beograd. To će novim zakonom biti sankcionisano kao zlostavljanje i zloupotreba – dodaje državna sekretarka.
S obzirom na to da je u današnjoj Srbiji od svih strahova najizraženiji strah za očuvanje radnog mjesta, u Ministarstvu rada namjeravaju da uvedu novu praksu u parlamentarnom radu i ovaj zakon posebno predstave svakoj poslaničkoj grupi.
– Profil srpskog mobera je drugačiji od evropskog. Kod nas su moberi ljudi koji su za kratko vreme stekli enormno bogatstvo pa je, zbog naglo dobijene finansijske moći, došlo do poremećaja odnosa prema samom sebi i nekorektnog odnosa prema drugima. Moberi su često i oni koji pozicije steknu na osnovu političke pozicije, ali su potpuno svesni da nemaju kvalitete za posao kojim se bave. Zato kao odbrambeni mehanizam koriste nekorektnost postupanja u odnosu prema podređenima – dodaje sagovornica „Blica“.
Psiholog Vera Kondić, predsjednica Udruženja „No mobbing“, kaže da nema regionalnih razlika u mobingu.
– Prema muškarcima je izraženiji vertikalni mobing, dakle zlostavljaju ih nadređeni. Po pravilu, zlostavljač je šef koji je u hijerarhiji pozicioniran na srednjem nivou, veoma često nesposoban da obavlja svoj posao. Kod žena imamo horizontalni mobing, što znači da ih maltretira osoba koja ima isti nivo moći kao i žrtva – kaže Vera Kondić.
Dva načina zaštite
Zakon predviđa dva postupka zaštite od mobinga. Jedan je unutar preduzeća u kojem zaposleni trpi zlostavljanje, drugi je klasičan sudski postupak. Poslodavac je dužan da zaposlenog prije stupanja na rad upozna pisanim putem sa pravima i obavezama koje se odnose na zakonsku zabranu zlostavljanja na radu, a predviđena je novčana kazna ako to ne učini.
Kad je o kaznama riječ, sve su novčane i najviša je 800.000 dinara za firmu ili ustanovu u kojoj zaposleni nije bio zaštićen od mobinga, dok se odgovornom rukovodiocu može izreći do 40.000 dinara. Blic
2 komentara
Molimo Vas da pročitate sledeća pravila prije komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu [email protected]
kada ce kod nas da vazi taj zakon
jesi li ti riješila svoj problem..ja sam ti se već u nekoliko navratao javljao, a od tebe ni glasa ni traga..
a što se tiče ovih inicijativa, tu po mom mišljenju nema mnogo toga spornog, ali…
ukoliko paralelno ne budemo riješili problem “mobinga poslodavaca od strane radnika” koji podrazumijeva da poslodavac može bez velike procedure neradniku, neznalici, remetilačkom faktoru, zabušantu itd itd (mogao bih nabrajati do sutra) dati otkaz, nismo riješili problem..čak što više..
u situaciji smo da teške ljenguze, šta im god ko kaže doživljavaju kao mobing, lože se i prijete poslodavcu tim “novim” institutom..
normirati, i strogo kažnjavati mobing, bez istovremenog omogućavanja poslodavcu da se riješi “balasta” je samo omča oko nogu normalnom poslovanju, i još jedan veliki razlog da se ovdje niko ne upušta u ozbiljnu poslovnu priču..
zbog čega je država za sebe rezervisala pravo da ugovore o radu na određeno vrijeme ne uslovljava maksimalnim trajanjem od 2 godine itd itd..
ja sam radnik, a ne poslodavac, ali pod ovim uslovima ne bih bio poslodavac i da imam uslove za to..
nezaposlenost je (pre)velika, eto dobro načina da konkurenciju sa terena partijskih knjižica makar djelimično prenesemo na teren neophodne kvalitetne usluge/rada..i više je nego jasno da određen broj kvalitetnih čami kući moleći se bogu dok se jednak broj neznalica vuče po radnim mjestima bez “jednostavne” šanse da ih poslodavac zamijeni boljim..
izuzetak za pozdraviti je naravno x-ti poraz sindikata i države oličen u priči Dermal-Zdravka…