BEOGRAD, U Srbiji je tokom posljednje dvije decenije ugašeno čak 98 fabrika – 70 malih, koje su upošljavale do 5.000 ljudi, ali i 20 srednjih i sedam velikih. Katanci su sa druge strane vrata pogona bez posla ostavili hiljade radnika.
U zlatno doba srpskih fabrika, a kao najuspješnija i danas slovi 1989. godina, u njima je plate zarađivalo čak 920.710 ljudi. Danas je taj broj sveden na trećinu – svega 374.683 ima zaposlenih u proizvodnji. Otprilike koliko je industrija zapošljavala 1961. godine.
Polako ali uporno Srbija se deindustrijalizuje. Novi koncept ekononomskog rasta, međutim, okreće leđa uslugama, a glavna uzdanica trebalo bi da nam bude industrijska proizvodnja namijenjena izvozu. Kada uporedimo procenat zaposlenih u proizvodnim djelatnostima, ali i njihov konačni učinak, istina je da smo još daleko od nivoa na kojem smo nekada bili.
I da ne poredimo sadašnju proizvodnju sa najproduktivnijom godinom već sa 1998, svega je pet industrijskih grana danas preteklo tadašnji nivo. Prehrambena industrija je jača 8,3 odsto, duvanska 28,2 odsto, proizvodnja gume i plastike 0,4 odsto, osnovnih metala 51,4 odsto, pojedinih električnih mašina 1,5 odsto, a namještaja 2,2 odsto. Sve ostale nisu ni blizu tadašnjem učinku.
– Prehrambena industrija se smatra vitalnom, a ima manju proizvodnju 2010. nego 1980. godine. Metalska industrija je više od pet puta izgubila obim proizvodnje koji je imala ranih osamdesetih. Proizvodnja osnovnih metala je porasla u ovom periodu, ali kao rezultat rada „Ju-Es stila“ – objašnjava ekonomista Dragovan Milićević.
Posljednjih deset godina industrija u Srbiji potpuno stagnira. Nivo aktivnosti je nizak, a veliki broj djelatnosti, smatra Milićević, nema ekonomski rezon da opstane.
– Najveći broj grana industrije nema održivu stopu rasta djelatnosti – ističe Milićević. – Sve su finansirane pozajmljenim kapitalom na koji plaćaju enormno visoke kamate. Rizici prezaduženosti su ogromni i veliki dio preduzeća je pred bankrotstvom. Industrija ne ulaže u svoje poslovanje ni amortizaciju opreme, što je čini potpuno tehnološki neefikasnom i nerentabilnom.
Krenulo od dugova
Najjednostavniji odgovor na pitanje zašto smo digli ruke od industrije, jeste da je to posljedica tranzicionog perioda i promjene vlasničke strukture. Deindustrijalizacija Srbije, međutim, opominje Dragovan Milićević, počinje prije više od dvije decenije, kada tranzicija nije bila ni na vidiku.
– Zlatno doba je zaustavljeno velikom dužničkom krizom i nametanjem modela stabilizacije MMF, koji je u biti restriktivnog karaktera – kaže Milićević. – Smanjen je i priliv kredita i naš model privrede previše zavisi od spoljnih izvora finansiranja. Smanjena je i ukupna tražnja, a povećana neefikasnost cjelokupne privrede.
“Cunami“ sa privatizacijom
Pravi „cunami“ kreće početkom ovog vijeka sa privatizacijom, nerezonskom liberalizacijom tržišta, enormnim uvozom kako robe široke potrošnje, tako i kapitala – ističe ekonomista Milićević. – Privredi i tržištu je poslat lažni signal o isplativosti ili neisplativosti čitavih djelatnosti. Izvoznici su bili kažnjeni dvostruko: preko cijena i dobijanja mnogo manje količine dinara za izvezenu robu, tako i preko efekta domaće inflacije, odnosno porasta troškova poslovanja. Novosti
