Vapaj otjeranog ili očepljenog?

NOVI SAD, Predsjednik koncerna Svislajon–Takovo Rodoljub Drašković, koji je odlučio da napusti u Srbiju, poručuje da su „vlast i tajkuni osiromašili narod”.

Time jasno do znanja daje da sebe ne smatra tajkunom, mada je opšteprihvaćeno mišljenje da se među njih računaju svi oni koji su u proteklim godinama kupovali preduzeća po Srbiji i mnoge od njih ubrzo zatvarali a svoj lični saldo uvećavali.
Drašković ističe da nikada nije koristio političke veze za svoj posao, “ciljajući”, valjda da to neki jesu i da su zato danas tajkuni koji s pojedincima iz vlasti osiromašuju građane Srbije.

Član Savjeta za borbu protiv korupcije Stjepan Gredelj objašnjava da je Drašković radio “u potaji” i da se zaista niko njegovim biznisom nije bavio jer se on, mada brat lidera SPO-a Vuka Draškovića, nije javno eksponirao, što mu, opet, nije smetalo da radi i zarađuje pa i da ćuti dok mu je bilo dobro i sada “viče” kada je lično “očepljen”.

“Svakako da nije koristio političke veze jer one koje ima Vuk Drašković nisu mu ni mogle donjeti privilegije. Pa lidera SPO-a interesuje samo Draža Mihailović i ništa drugo i ne vjerujem da mu je on mogao pomoći da političkim vezama izbjegne plaćanje onoga što se platiti mora”, kaže Gredelj.

On navodi da je “cijela Vukova ‘moć’ tolika da on ni za svoje političke ideje ne može da se izbori i privuče pristalice iz vladajuće koalicije, a kamoli da nekome posreduje u biznisu. Niti mu je Vuk mogao pomoći da kupuje silna preduzeća. Sasvim je druga priča da li on sada odlazi iz Srbije zato što je prinuđen na to da plati dug Komercijalnoj banci ili zato što je pronašao biznis bolji i isplativiji od ovog u Srbiji”.

“Naime, uopšte me ne bi iznenadilo da se njemu više ne isplati da radi ovdje a prije toga je razvio posao u nekim drugim državama i da sada kada odlazi može da galami i priča o drugima i drži lekcije vlastima”, dodaje Gredelj.

Savjet za borbu protiv korupcije već nekoliko godina ponavlja, podsjeća Gredelj, da je u Srbiji korupcija sistemska i da je tom “zlu” glava u vlasti, ali to nikoga ne zabrinjava niti se išta čini da bi se stanje promjenilo, iz jednostavnog razloga što tako odgovara onima koji politički i ekonomski profitiraju.

“Da bi neki biznismen priznao da vlast i tajkuni rade na štetu naroda, moralo se dogoditi da ga je neko dobro ‘nagazio’ a ne zato što je on naglo posao moralan. Jednostavno, to su prljave igre u kojima niko nije pošten. Ovdje o korupciji govori kome god padne napamet iako ne znaju šta je ona u stvari, kako se otkriva i liječi. Sve što ne valja i što nekom nije povolji, on ‘drekne’ da je riječ o korupciji – pa zato smo i došli do toga da je ona kao vuk u basni gdje svi njime prijete a njega nema, a kada dođe, onda niko ne upozorava i korupcija odradi svoje”, kaže on.

Gredelj kaže da “korupcija jeste mjerilo pokvarenosti države, ali u njoj moraju učestovati i drugi da bi ona bila ovoliko velika. Dakle, nema korupcije bez vlasti, ali nema je ni bez tajkuna koji su spremni na to da podmite da bi dobili privilegije koje im donose dobit. Svako ko je bliži vlasti bolje se ogrije i ‘očeše’, a onaj ko je bio dalje a htio bi i on dio kolača a ne može, počne da ističe da je riječ o korupciji. Sasvim je sigurno: da je i on ostvario svoj interes, ne bi pričao o korupciji jer takvim ljudima je jedino bitno šta oni mogu dobiti a ne šta je dobro za cijelo društvo”.

On dodaje da se u Srbiji opštim interesom niko i ne bavi već svako gleda svoja posla, ističući da svako ko je u politici, ekonomiji ili bilo kakvom biznisu i ne pomišlja o dobrobiti cijelog društva jer mu je cilj da napuni džepove a kada to učini, može da bira da li će ostati ovdje ili “pali” dalje.

Gredelj kaže da se “može Draškovićev odlazak posmatrati i s aspekta da se on ‘nafatirao’ i digao sidro ne zato što mu stvarno smeta što vlast i tajkuni osiromašuju ovaj narod već zato što mu ova država više i ne treba. Odradio je šta je htio i sada može da ide dalje gdje mu je bolje i gdje može više zaraditi. Najvjerovatnije je našao neki novi interes jer zašto ne bi sada radio u nekoj od drugih država gdje je radna snaga jeftina i gde ima veće mogućnosti nego što mu Srbija pruža?”

“Kapital se seli onda kada više ne može da se hiperreprodukuje sopstveni interes i zbog toga ne bih Draškovićev odlazak posmatrao kao opomenu drugim investitorima i uveličavao štetu koju nam njegovo povlačenje nanosi već kao seobu kapitala tamo gdje će mu biti bolje i gdje će više zarađivati jer očigledno je ovdje uzeto sve ono što se dalo uzeti”, zaključuje Gredelj.

Odlazak ne znači i kraj priče
Vlasnik koncerna Svislajon–Takovo, kaže Stjepan Gredelj, do sada nije bio u žiži javnosti i da nije sada napisao apel, niko ne bi ni znao da je otišao iz Srbije niti bi se sjetio da je on kupio mnoga preduzeća u Srbiji i da su neka od njih davno stavila katanac na bravu a radnici završili na Tržištu rada. Savjet za borbu protiv korupcije nije se bavio privatizacijama preduzeća koje je Drašković kupio ali to, kako kaže, ne znači da neće, dodajući da do prije godinu-dve niko ništa nije znao ni o biznisu Milana Beka a sada i on viče o priča o reketiranju, korupciji, ucjenama. Da je bilo zahtjeva da se bavi biznisom Rodoljuba Draškovića, Savjet bi to pitanje otvorio jer se ne plaši da iznese svoj stav ma koliko on bio drugačiji od stava Vlade Srbije i tajkuna. Dnevnik