Prije nekoliko dana, Prosvjetna inspekcija Republike Srpske, donijela je odluku po kojoj izbor rektora banjalučkog Univerziteta, Milana Mataruge, nije u skladu sa Statutom te ustanove.
Predstavnici Univerziteta, odmah nakon toga, saopštili su da će promptno podnijeti žalbu na rješenje republičkog prosvjetnog inspektora.
“Na osnovu čega republički prosvjetni inspektor iz Doboja provjerava zakonitost upravnih akata Senata Univerziteta u Banjaluci, koji su konačni, pravosnažni i izvršni, čime se u potpunosti derogira ustavno načelo pravne sigurnosti, kao temeljno načelo uređene pravne države”, navodi se u saopštenju Univerziteta u Banjaluci.
Iz te obrazovne ustanove pitaju i zašto prije četiri godine niko nije sporio zakonitost izbora rektora na ovom univerzitetu?
No, pravo je pitanje, zbog čega se digla tolika prašina oko izbora u zvanje jednog akademskog profesora? Politika? Uticaj? Moć? Kourptivne djelatnosti?
Dabome, sve to. U nastavku teksta, pokušaćemo objasniti kako funkcioniše visokoškolski sistem u eri sveopšte korupcije, pokušaćemo pojasniti šta je to nematerijalna, nevidljiva korupcija, a čiji rezultati se vide na svakom ćošku.
Po definiciji, korupcija u najširem smislu predstavlja svaku zloupotrebu položaja od strane državnog službenika (i) ili osobe koja vrši određenu javnu funkciju, a koja za cilj ima ličnu i/li materijalnu korist.
Pa, može li se naslov uklopiti u koruptivne radnje, kojima samo naizgled nije cilj sticanje materijalne koristi na domaćim univerzitetima? Može li oduzimanje prava na mišljenje uticati na korupciju? Dabome da može. Prvo, koruptivni putevi unutar visokog obrazovanja veoma su specifični i mnogo “uglađeniji” nego u nekim drugim javnim zanimanjima.
Šta vam padne na pamet kada je u pitanju korupcija na univerzitetima? Vjerovatno klasično potkupljivanje, iznuđivanje ili nepotizam na relaciji student-profesor ili profesor-član familije?
Prilično naivno.
Naime, to je samo vrh ledenog brijega. Većinska korupcija, da se razumijemo, sistemska korpcija jeste korupcija koja ima za cilj prohodnost pojedinih visokoškolskih kadrova, odabir u zvanje i, na koncu, izbor dekana, prodekana ili rektora. A, sve to, direktno poboljšava materijalni, socijalni i politički status pojedinca, koji sa na ovaj ili onaj način “probio više na ljestvici” naučnih titulara i, što je najvažnije, dobio je MOĆ.
U razgovoru sa nekoliko istaknutih banjalučkih profesora, pokušaćemo vam pojasniti kako se, ko i kad bira u zvanje, kakva je vertikalna prohodnost u akademskim krugovima i koliko sve to utiče na znanje, ali i renome Univerziteta. I ono najvažnije, koliko je bh. društvo krivo za ovakvu situaciju?
Doktorant na banjalučkom Filozofskom fakultetu Saša Laketa, smatra da je Država Bosna i Hercegovina najveći neprijatelj bosanskohercegovačkog društva.
“Bez tog konteksta – radikalne kriminalizacije najvažnijih državnih institucija i državnog političkog vrha – bilo bi izuzetno teško, a argumentovano, govoriti o uzrocima posebnih, materijalnih ili nematerijalnih, oblika korupcije, bilo da je riječ o korupciji na univerzitetima ili drugim obrazovnim i neobrazovnim ustanovama”, ističe Laketa.
Profesor Miodrag Živanović sa banjalučkog Filozofskog fakulteta kaže da postoji nekoliko faktora koji bitno određuju stalno jačanje korupcije u visokom obrazovanju:
“Prvo, to je nedefinisan karakter visokog obrazovanja – da li je ono roba koja treba biti na tržištu ili je nešto što pripada duhovnim, kulturnim i svakim drugim vrijednostima?” Profesor Živanović smatra da je tretman obrazovanja i uopšte sticanja znanja prema „potrebama tržišta“ POGUBAN, kako za ideju, tako i za praksu univerziteta.
Profesor psihologije sa banjalučkog Univerziteta Srđan Dušanić, ističe da je čitava fama oko direktne, vidljive, materijalne korupcija prenaduvana. On to zorno iznosi na svom primjeru:
“Za 15 godina koliko radim na Filozofskom fakultetu, ja zaista nikad nisam primijetio ili čuo za slučaj da je neko za položeni ispit dao novac ili neku drugu materijalnu uslugu. Ako griješim, valjda sam ja naivan ili se oni stvarno dobro kriju.”
Naravno, djelimično je moguće da se sticanje ponekih vrsta znanja usmjerava prema tržištu i njegovim zakonitostima, ali daleko je važnije posmatrati sticanje znanja kao temeljne kulturne, naučne, pa i etičke vrijednosti. Jer, ako se znanje svede samo na puku robu, na proizvod, onda je automatski proširen i prostor za korupciju.
A, taj pomenuti prostor proširuje i dosta izražena negativna selekcija kadrova.
U tom smislu, profesor Miodrag Živanović je posve jasan:
“Preblagi kriteriji za izbor nastavnika i saradnika u nastavno-naučnom procesu, nužno imaju za posljedicu nekompetentnost izabranih. A, nekompetentni proizvode i nekompetentne generacije studenata i to tokom dugačkog vremenskog perioda.”
Što se tiče napredovanja i izbora nastavnih kadrova, profesor Srđan Dušanić smatra da tu i te kako ima propusta:
“Postoje osobe na istim pozicijama i sa istim titulama, a biografije su im drastično različite, što svakako nije motivacioni faktor za one koji se zaista trude i rade. Neki su daleko prevazišli kriterij za izbor, dok su se neki provukli zahvaljujući skupljanju sumnjivih referenci u posljednji čas.”
Kada je u pitanju izbor uprave fakulteta, imamo različita iskustva na različitim fakultetima, dodaje Dušanić i poentira:
“Npr. izbor dekana na Filozofskom fakultetu je prošao BEZ ikakvih trzavica, pritisaka ili uloge politike. Na nekim fakultetima nema ’’jagme’’ za te pozicije, jedva se nađe kandidat za dekana ili se isti prilično lako izabere, dok se na nekim vode višegodišnji ’’ratovi’’ za tu poziciju. Čudno.”
Dušanić misli da je to najviše posljedica izraženih podgrupa u pojedinim visokoškolskim kolektivima!
Ali, postoji jedna bitna stvar koja posao univerzitetskog profesora diže u sfere nedodriljivog konformiteta. Naime, kako veli profesor Živanović, uvriježeno je shvatanje da je posao na univerzitetu sinekura, dakle, da se može i mora obavljati gotovo doživotno. A to, dabome, po njegovom mišljenju, čini od visokog školstva zbirku sterilnih i hermetičnih institucija.
Hajde da pokušamo objasniti kako funkcioniše izbor u zvanje i ima li mjesta mistifikacijama, koje prate ovu radnju.
Da bi se dobilo bilo koje saradničko ili nastavničko zvanje, raspisuje se konkurs, izabrana komisija, na osnovu definisanih kriterija, piše izvještaj o izboru određenog kandidata i to se onda (ne)usvaja na Nastavno-naučnom vijeću fakulteta (NNV) te Senatu Univerziteta. Iz svega navedenog, jasno se vidi da je najveća odgovornost na komisiji koja analizira pristigle prijave.
Profesor Srđan Dušanić kaže kako su greške i pristrasnosti moguće, jer su svi kandidati uglavnom manje ili više poznati članovima komisije. A, taj faktor može bitno da utiče. Dušanić zaključuje:
“Proces bi mogao biti objektivniji i pristrasnost pojedinaca bi se mogla umanjiti ako bi se, prije svega, članovi NNV više potrudili i takođe proučili dokumentacije kandidata (na nekim fakultetima članovi NNV imaju uvid samo u završni izvještaj komisije, ne i biografije). Što se izbor više udaljava od matične katedre i fakulteta, manja je mogućnost za sprečavanje greške, jer je teško očekivati da se profesori iz drugih fakulteta miješaju u izbor na određenom fakultetu, čiji rad površno poznaju.”
Prema mišljenju profesora Živanovića, jedan od presudnih faktora koji utiču na koruptivne radnje jeste dominacija birokratije na univerzitetima, koja, kako on ističe, “iznutra razara akademsku zajednicu i svodi je na nivo mehanizma za puke operativne poslove, a od ljudi pravi – i u bukvalnom i u prenesenom značenju – obične činovnike.”
Profesor Srđan Dušanić naglašava da postoji još nekoliko faktora koje mogu dovesti do greške, koja će u konačnici dovesti do koruptivnih radnji.
“U pravilnicima postoje jasne smjernice da se vrednuju radovi koji pripadaju određenoj naučnoj oblasti, te kako se oni i sa koliko bodova vrednuju. Međutim, moguće je da komisije neke radove precijene ili potcijene. Npr. moguće je da se ne ispoštuje zvanična kategorizacija naučnih skupova, pa se neki rad boduje kao rad sa međunarodnog naučnog skupa, a u stvari taj skup je formalno daleko niže vrednovan”, navodi Dušanić.
Dabome da ovo traganje svakako iziskuje dosta napora i vremena, ali to je cijena objektivne procjene. To je pravi istraživački rad svih nas koji je u potpunosti zanemaren.
A, šta ako je korupcija na Univerzitetima samo ogledalo bh. društva? Kao što i jeste slučaj. Doktorant Saša Laketa je upravo na ovom fonu:
“Korupcija na univerzitetima, u kolikoj god mjeri da je prisutna, nije ništa drugo nego jedan od likova i proizvoda propasti Državnog tužilaštva BiH; neprocesuiranja kriminalnih afera u državnim institucijama u kojima su bez bilo kakvog straha od procesuiranja ili kazne pokradena sredstva u visini polovine spoljnog duga BiH – ovdje prije svega mislim na Upravu za indirektno oporezivanje – nemoći zakonodavne vlasti da na nivou države donese zakone o ispitivanju porijekla imovine i nemoći izvršne vlasti da sprovodi već donesene zakone”, striktan je Laketa.
Kad smo kod zanemarivanja, dugogodišnja zapostavljenost naučno-istraživačog rada i izdavačke djelatnosti, reducira funkcije univerziteta samo na jednu jedinu – dakle onu pedagošku funkciju. Koje je rješenje? Profesor Živanović ističe da bi bilo nužno rješavati i pitanje statusa visokog obrazovanja i postaviti ga u jedno zajedničko ministarstvo sa naukom. Hoće li se to ispuniti? Za sada, teško.
Mogu li se napraviti mali pomaci, koji će dovesti do koliko-toliko “čistog” izbora kandidata u zvanje? I te kako mogu.
Profesor Dušanić zaključuje da se prilikom izbora kandidata trebaju vrednovati i bodovati naučni radovi iz uže naučne oblasti za koju se bira radnik.
“Neki naučni radovi mogu biti ’’na granici’’, što ostavlja prostor za špekulacije. Takođe, komisija koja bira kandidate (uprkos definisanim kriterijumima), ima pravo da predloži i kandidata sa manjim brojem bodova, ako to valjano argumentuje (npr. radovi tog kandidata su kvalitetniji, više usmjereni na traženu oblast itd.)”, navodi Dušanić.
Pa ipak, koncept „integrisanog univerziteta“ izrodio se u koncept „visoko centralizovanog univerziteta“, sa teškim posljedicama po akademske slobode, razvoj kritičkog mišjenja itd. A, to nas dovodi do direktnog uticaja političkih stranaka na život i rad univerziteta:
“Partijsko odlučivanje o izborima, recimo, rektora, dekana, pa i nastavnika, čini autonomiju univerziteta praktično nemogućom. Jer, rektorati i dekanati su postali ništa drugo do partijski komiteti. Ovakvo stanje je idealno tlo za brojne deformacije, za ono što se naziva društvenom patologijom, a posebno za korupciju” , poentira profesor Miodrag Živanović.
Još radikalnije mišljenje ima doktorant Saša Laketa:
“Intelektualci u Bosni i Hercegovini ćute ili zato što naprosto nemaju šta da kažu – sve je savršeno jasno; nije potreban nikakav poseban spekulativni napor da bi se sa matematičkom preciznošću moglo kazati da država koja se zadažuje u visini novca koji godišnje ukrade od sopstvenih građana ne može ekonomski opstati – ili zato što su dio kriminalne stranačke hobotnice SDA, SNSD, SDS, HDZ, SDP…. – ili zato što su uplašeni za egzistenciju svojih najbližih.”
Ima li rješenja?
Uslovi za izbore u nastavna zvanja trebaju biti još zahtjevniji, za sve nivoe.
Šta to konkretno znači?
Profesor Srđan Dušanić kaže:
“Podržavam ideje da udio uslova budu radovi sa međunarodnih SCI lista, jer će to podići kvalitet, doprinijeće objektivnijoj procjeni kandidata i boljoj prepoznatljivosti Univerziteta uopšte. Možda će onda i akademsko osoblje konačno izvršiti veći pritisak da se veći dio budžeta izdvaja za nauku, jer ’’visoke nauke’’ nema bez novca! Tužno je da ima profesora (ja ih zovem ’’Budžak –Starčevica profesori’’) koji za vrijeme svog radnog vijeka nisu posjetili naučni skup izvan banjalučke regije!”
I nije ni čudo što su posljedice po studente zaista tužne:
“Ima dosta slučajeva mladih završenih diplomaca sa prosjekom ocjena 9,9 koji ne mogu da nađu posao na fakultetu, idu na neobećavajući Biro, sve zbog toga jer im je mjesto zauzeo neko ko godinama stagnira i malo toga radi u polju nauke. Posljedice nisu samo na individualnom nivou, ako mislimo kao društvo krenuti naprije, mislim da je jedini put da najboljima damo ’’kajase’’, navodi profesor Dušanić.
Umjesto zaključka
“Mislim da svaki profesor koji je član određene komisije ima izbor i slobodu da odluči da li će učestvovati u fer ili pak pristrasnom procesu! Čak i ako je preglasan u komisiji, ima pravo da napiše izdvojeno mišljenje, koje se takođe uzima u obzir. Ako član komisije ili kandidat nije zadovoljan, postoje instance i mehanizmi kako da ukaže na potencijalne nepravilnosti. Nije na odmet da se svaki ’’intelektualac’’ češće pogleda u ogledalo i zapita da li on zaista misli svojom glavom i u kojoj mjeri dovodi razne uhodane stvari u pitanje, kako to i veli definicija za intelektualca…”kaže profesor Srđan Dušanić
Ali, u slučaju izbora rektora banjalučkog Univerziteta, daleko smo mi od fer i korektnih odnosa. Na djelu je pravi rat između rekora Milana Mataruge i profesora pravnog fakulteta Vitomira Popovića. Sa banjalučkog Univerziteta poručuju da će odlučno braniti svoja prava od nezakonitog postupanja prosvjetnih inspektora, zlonamjernih pojedinaca i grupa koje u posljednjem periodu nanose ogromnu štetu ugledu te ustanove.
“Napominjemo da nijedan profesor Univerziteta u Banjaluci nije iznad zakona, pa ni bivši dekan Vitomir Popović, koji nije u mogućnosti da po Zakonu i Statutu obavlja treći mandat dekana Pravnog fakulteta”, saopšteno je iz banjalučkog Univerziteta.
Sa druge strane, u žalbi Vitomira Popovića nadležnoj inspekciji navodi se da postupak izbora rektora Univerziteta u Banjaluci nije izvršen u skladu sa Statutom Univerziteta, zbog čega je Republička prosvjetna inspekcija izvršila inspekciju, na osnovu koje je Univerzitetu u Banjaluci naloženo da konstituiše novi saziv Senata i ponovi izbor rektora.
Na žalost svih profesora, studenata, svekolike akademske zajednice Univerziteta i fakulteta, ovo je klasičan autogol za sve nas. Buka
