Ulog nije potrošnja: zašto je PDV na igre na sreću pravni promašaj

Piše: Milko Grmuša, pravnik i  izvršni direktor Udruženja priređivača igara na sreću u Republici Srpskoj

Prije ravno 50 godina usvojen je Zakon o obligacionim odnosima na temeljima skice čiji autor je bio brilijantni srpski pravnik prof. dr Mihailo Konstatinović, nekadašnji dekan Pravnog fakulteta u Beogradu, ministar, nosilac Albanske spomenice i otac čuvenog srpskog pisca, filozofa, esejiste i književnog kritičara Radomira Konstantinovića.

Zakon o obligacionim odnosima (ZOO) najsavršenije je pravno djelo i jedan od najvažnijih civilizacijskih legata Jugoslavije. ZOO je omogućio praktično u nemogućim političkim i društvenim uslovima da privreda u Jugoslaviji preživi i da se kasnije razvija u tržišnu zdravu ekonomiju.

To što je stvar konstantno otežavana politikom i birokratijom nešto je drugo. Ono što najveći broj ljudi nema pojma jeste da ZOO i dan-danas važi u svim zemljama bivše Jugoslavije koje su ga prihvatile sa sasvim malim izmjenama i ne da nije bio prepreka za ulazak Slovenije i Hrvatske u EU, već je bio jedan od najvažnijih alata da se to desi.

Razlog uspjeha ZOO bio je u činjenici da je profesor Konstatinović, u maniru legendarnog i genijalnog Valtazara Bogišića, inače tvorca takođe genijalnog Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru iz 1888. godine, apstraktne i uglavnom nerazumljive pravne pojmove i teoretske konstrukte pisao jednostavnim narodnim jezikom, pitkog i jasnog stila, „da svak živ to razumije“.

To je najveće umijeće-ozbiljne zakonske odredbe uvijek treba zasnivati na najinteligentnijim pravnim idejama i dati im snagu tomova i tomova ozbiljne pravne literature i sudske prakse-a pri tom u jednoj rečenici ih plastično napisati da i malo dijete razumije o čemu se tu radi i po tome postupa.

Danas, pedeset godina kasnije, u Bosni i Hercegovini se izmjenama Zakona o porezu na dodatu vrijednost ide nazad, ne samo prije 1977. godine već i prije formiranja rimskog prava na čijim temeljima je sagrađeno praktično cjelokupno moderno pravo, uključujući i naše.

Naime, poništavanjem razlike između aleatornih i komutativnih ugovora-što je pravna srž usvojene izmjene Zakona o porezu na dodatu vrijednost u Predstavničkom domu PS BiH prije neki dan, BiH postaje prva zemlja u Evropi koja napušta u potpunosti osnovna pravila ugovornog prava i ulazi u eksperiment koje niko ne može da predvidi.

Da podsjetim, komutativni su oni ugovori kod kojih je u trenutku zaključenja za obje ugovorne strane poznata visina i uzajamni odnos prestacija, tako da svaka od njih tačno zna šta prima i šta po ugovoru daje. Dakle, u momentu zaključenja ugovora poznate su obaveze ugovornih strana i većina obligacionih ugovora spada u ovu vrstu ugovora jer se još prilikom zaključenja ugovora svaka ugovorna strana obavezuje nešto da da ili učini drugoj strani.

S druge strane, aleatorni su oni ugovori kod kojih u trenutku zaključenja ugovorne strane ne znaju tačan obim svojih obaveza, niti ko će na kraju biti povjerilac, a ko dužnik. Njihovo glavno obilježje je da ostvarenje prava i obaveza zavisi od nekog budućeg neizvjesnog događaja na koji ugovorne strane nikako ne mogu uticati ili ne mogu uticati u značajnoj i odlučujućoj mjeri, jer da mogu-to ne bi bili aleatorni ugovori.

Kao takvi, aleatorni ugovori su izuzeti iz režima PDV-a i to se ne odnosi samo na ugovore o igrama na sreću, već i na ugovore o osiguranju, ugovore o doživotnom izdržavanju i određene finansijske transakcije.

Nisu, dakle, igre na sreću izuzete od plaćanja PDV-a zato što ih štiti neko, već zato što po svojoj prirodi pripadaju aleatornim ugovorima koji generalno nisu predmet PDV obaveze. To je prepoznala i Direktiva EU 2006/112 koja navodi da ovi ugovori ne mogu biti predmet PDV-a već da ih treba oporezovati direktnim porezima, a što se čini i u EU i u BiH.

 Zbog te činjenice igre na sreću su direktnim porezima i drugim naknadama daleko opterećenije od drugih poslovnih djelatnosti u BiH i to je smisao navedene EU direktive. To struka zna, ali poslanici u BiH nisu opterećeni strukom i njih pravila struke ne obavezuju. Kao što ih ne obavezuju niti sopstvene riječi i obećanja, jer ne možete se istovremeno zalagati za ulazak u EU i postupati suprotno pravnoj stečevini EU. Ne ide.

Da zaključimo sad prvi dio ovog teksta time da su igre na sreću samo kolateralna šteta ovog neznanja i plitkog populizma donosilaca odluka i da će prave štete tek nastati jer je ovaj slučaj pokazao da je crvena linija potpunog amaterizma u sistemu pređena i da će sistem urušiti sam sebe svojim neznanjem jer uskoro će i sve ostalo biti na udaru neznalica.

Pri tom, da budem potpuno iskren iako dolazim iz poslovnog svijeta igara na sreću, ima tu negdje i poetske pravde obzirom da su sami priređivači igara na sreću godinama imali šansu da svoje profite usmjere u snaženje know-how vještina, učenje, ulaganje u turizam i snaženje ovog društva, a umjesto toga su većinom birali da ostanu primitivne seljačine čiji jedini smisao je da kupe skupa auta, bahate se, izigravaju najpametnije veličine na svijetu i glume velikog Seja Kalača kojem objektivno nisu ni do koljena.

E sad, u našem političkom folkloru postoji jedna stalna potreba: kad god neka djelatnost postane društveno nepopularna, ona se automatski proglašava “štetnom”, “poročnom” i “opasnom”, pa se zatim nad njom izvrši fiskalna egzekucija u ime viših ciljeva.

To je već viđeno. I ne bi bilo ništa novo da se pri tome zadržimo na direktnim porezima i naknadama koje su specifične za igre na sreću. Čak ne bi problem bio ni da se takva djelatnost-u ovom slučaju igre na sreću-potpuno zabrani.

To ima logiku, ako je nešto toliko štetno onda to morate potpuno da zabranite. Nemojte da budemo malo trudni. Problem nastaje onda kada se u tu priču uvede PDV, kao da je riječ o običnoj usluzi, kao da je riječ o klasičnoj potrošnji, i kao da je moguće izjednačiti ulog sa naknadom.

Upravo tu leži centralna greška i osnovni problem kod navedene izmjene Zakona o PDV-u. Ovdje se ne radi o moralnoj odbrani industrije igara na sreću, koju uopšte ne treba tako braniti, već o logici poreskog sistema. PDV nije porez na “štetnost”. PDV je porez na potrošnju. I PDV ima svoje osnovno pravilo: oporezuje se isporuka dobara i usluga za naknadu. Čim nestane naknade u pravnom i ekonomskom smislu, nestaje i osnova za PDV.

Zato je prvo i osnovni pitanje: šta je uopšte ulog u igrama na sreću? Funny thing, po mom skromnom iskustvu od 12 godina pravničkog rada u industriji igara na sreću, ovo pitanje ne razumiju ni politika, ni država, ni poreski organi, niti sami priređivači. Čini se da ga jedino donekle razumiju sami igrači.

Ulog nije cijena, nije naknada, nije “fee”. Ulog je ulog – pravni institut aleatornog odnosa. Ulog je novac koji ulazi u mehanizam rizika i slučaja, u kojem je unaprijed ugrađena mogućnost da se isti taj novac vrati, uveća ili izgubi. Ulog nije protivčinidba za neku izvršenu uslugu, već element igre, njen osnovni uslov postojanja. Ulog je stake, nije cijena.

Kad bi ulog bio naknada, onda bi priređivač morao pružiti uslugu koja je srazmjerna ulogu i koja se konzumira bez obzira na ishod. Zato sam naveo da su izmjene Zakona o PDV-u direktno suprotne ZOO jer ove izmjene tretiraju igre na sreću kao uslugu na koje možete da primjenite institut prekomjernog oštećenja, dok je članom 139. stav 5. ZOO propisano da se taj institut ne primjenjuje na ugovore na sreću.

U igrama na sreću ishod nije “kvalitet usluge”, nego srž odnosa. Dobitak i gubitak nisu nuspojave, nego suština. I baš zato je neosnovano tvrditi da igrač “plaća uslugu” kada uplaćuje ulog. Igrač ne plaća uslugu već ulazi u rizik.

Zagovornici PDV-a na igre na sreću često posegnu za formulacijom da je “usluga” zapravo omogućavanje učešća u igri. Na prvi pogled, to zvuči administrativno zgodno: neko omogućava, neko učestvuje, neko plaća, pa eto PDV-a. Međutim, ta konstrukcija se raspada čim se uvede element javnopravnog režima koji je u igrama na sreću presudan.Naime, u gotovo svim savremenim sistemima država (ili entitet) definiše igre na sreću kao djelatnost od javnog interesa i zadržava ekskluzivno pravo priređivanja, koje zatim prenosi na sopstvenu lutriju ili licencirane priređivače, pod strogo propisanim uslovima i sa jasno određenim rokovima-dakle, ne trajno, ne stalno, ne vazda.

Država propisuje pravila igre, tehničke standarde, ograničenja, nadzor, licenciranje, kontrolu i fiskalne obaveze. U tom režimu priređivač nije autonomni “seller” usluge koji slobodno oblikuje sadržaj i cijenu, već je licencirani operator javnog režima. Igra kao sistem nije njegov proizvod, nego pravni poredak države.

Ako se traži analogija, ona je bliža sportu nego usluzi. Igraju Barsa i Real. Klubovi i igrači igraju. Fudbalski savez Španije propisuje pravila, sudije, sistem takmičenja i nadzor. Može domaćin utakmice organizovati logistiku, ali to ne znači da je “prodavao uslugu igre”. Igra se ne prodaje kao usluga – ona se igra. Tako je i u gamblingu: igra se igra, a država je normativni organizator. Priređivač je izvršilac, ne “proizvođač usluge” u klasičnom smislu.

Zato je pitanje “direktne veze” između uloga i naknade ključno. PDV pretpostavlja da postoji jasna protivčinidba: da se nešto daje za nešto. U igrama na sreću, ulog nije protivčinidba za uslugu. Ulog je element rizika. Ulog se može vratiti, može se uvećati, može nestati. I, što je najvažnije, ulog se često u istom trenutku vrti u ciklusima: dobitak se reinvestira, gubitak se nadoknađuje, sistem funkcioniše kao dinamičan tok, a ne kao jednokratna kupovina usluge. Ako se na takvu dinamiku nalijepi PDV dolazi se do apsurda, jer se isti novac oporezuje više puta samo zato što je prošao kroz više iteracija igre i to onda nije oporezivanje potrošnje već oporezivanje cirkulacije.

Postoji samo jedan način da se PDV logika uopšte približi igri na sreću bez pravnog nasilja: da se identifikuje posebna, izdvojena, nealeatorna naknada koja predstavlja stvarnu uslugu. To može biti ulaznica u kazino, članarina, VIP paket, entertainment usluga, pristup lounge prostoru, ili jasno definisan “participation fee” koji nije ulog i ne ulazi u mehanizam dobitka i gubitka. Tu PDV ima smisla jer tu bi postojale usluga, naknada i potrošnja.

Ali, oporezivati ulog kao naknadu znači brkati osnovne pojmove. To nije tehnički problem koji će se riješiti pravilnikom, jer je to nemoguće. To je konceptualni problem koji ruši cijeli postojeći sistem.

Upravo zato svjetska praksa PDV-a tradicionalno izuzima finansijske transakcije, osiguranje i igre na sreću: ne zato što su “svete” ili “privilegovane”, nego zato što je administrativno i ekonomski neracionalno pokušavati da se na njih primijeni instrument koji je dizajniran za drugačiji tip prometa. U protivnom, država dođe u situaciju koja je osnovni grijeh svake poreske politike: da postupak oporezivanja postane skuplji od samog ekonomskog dobra koje se oporezuje. Btw, to je suprotno zakonskim odredbama koje regulišu osnovna poreska načela i sigurno će, ovako ili onako, biti srušeno pred nekim sudom i država će još na kraju morati platiti skupe odštete priređivačima.

Ako društvo želi strožu politiku prema igrama na sreću, ono ima na raspolaganju mnogo čistije instrumente: posebne naknade, poreze na prihod priređivača, strože uslove licenciranja, ograničenja dostupnosti, preventivne programe i kontrolu. Sve to je legitimna politička odluka. Ali PDV nije instrument za moralnu poruku. PDV je instrument za potrošnju. A ulog nije potrošnja. Ulog je rizik.

PR